U društvu u kojem vladaju psi nema mjesta za lavove

Skoro, iščitavajući zbirku poezije velikog islamskog učenjaka imama Šafije naiđoh na par stihova koji tako upečatljivo i slikovito mi dočaraše današnje globalno, ali, Bogami, i lokalno stanje muslimana. Imam Šafija u ovim stihovima kaže:

Neka te ne žalosti nepravda što je dani nose

jer vazda je bilo da nad tijelima lavova igraju psi.

 

I nemoj misliti da su se tom igrom oni nad njima uzdigli

jer lav ostaje lav a pas će život provesti kao pas.

 

Lavovi umiru u šumama od gladi

dok meso jedu obični psi.

 

Često se desi da neznalica u kadifi spava

dok uman čovjek na tvrdoj zemlji leži.

I doista, vrlo često smo svjedoci ovakvog stanja, pogotovo danas, kada su brojne vrijednosti zamijenjene poslušnošću, kada je stručnost zamijenjena rodbinskim vezama, a dostojanstvo slijepom pokornošću.

Posebno su me ovi stihovi podsjetili na jedan prizor koji se ovih dana širi medijima, a to je slučaj jednog egipatskog šejha Usame el-Ezherija, savjetnika egipatskog predsjednika Abdulfettaha es-Sisija koji se rukuje sa psom.

Inače, spomenuti el-Ezheri je vjerni učenik i sljedbenik bivšeg egipatskog muftije Ali Džum’e koji je u svojim fetvama ohalalio ubistva pripadnika Muslimanske braće, pozvavši vojsku i policiju da „pucaju pravo u grudi.“

Boljeg stava nije ni el-Ezheri, koji je u jednom svom gostovanju na egipatskoj televiziji CBC sa Habibom el-Džifrijem ustanovio „da zapravo na Rabi’i nije ni bilo masakra, da su se demonstranti međusobno pobijali i da es-Sisi nije naredio ubistvo niti jednog demonstranta.“

Spomenuta slika na kojoj se el-Ezheri rukuje s psom, zapravo govori o pozadini diktatorskog sistema, sistema koji ruši „lavovske vrijednosti“ oličene u iskrenoj, istinoljubivoj i časnoj ulemi, a promovira sistem „lojalnih pasa“ koji vide samo svoj lični interes i interes grupe i zajednice, odnosno čopora, kojem pripadaju i ništa više.

U takvom sistemu psi zauzimaju mjesto lavova, isto kao što i imam Šafija reče da dok lavovi umiru u šumama od gladi, meso jedu obični psi.

U takvom sistemu, dok su istinski alimi sklonjeni sa javne scene, anatemisani i odbačeni, njihove knjige zabranjene, poput knjiga imama Jusufa el-Karadavija, oni, što bismo ih mogli opisati paradigmom pasa iz Šafijinih stihova zauzimaju ključne figure.

S druge strane, ova slika ocrtava još jednu psihološku crtu diktatora i njegove potčinjene „uleme“ ako ih možemo i nazvati ulemom pa makar i pod navodnicima.

Diktator je spreman pružiti ruku samo onome ko mu je i potčinjen, ko mu je vjeran i poslušan kao pas.

Svako drugi, ko nema tih „psećih gena“ u svojim venama, a u ovom slučaju bolje reći mentalitetu, nije dobrodošao u krugu diktatora i njemu pokorne uleme.

Svako onaj ko u svome srcu ima imalo lavovskog, „umrijet će gladan u šumi“, ili pak, kako to reče imam Šafija, „ležati na tvrdoj zemlji“ – u slučaju Egipta, u hladnom zindanu zatvora i kazamata faraonskih.

Ovu psihologiju lavova i pasa, još u drugom hidžretskom stoljeću uočio je veliki imam Šafija. Ovu psihologiju lavova i pasa osvjedočila je historija do današnjeg dana, a nju svjedoči i realnost u kojoj islamski ummet živi, prilike koje okružuju njegove pripadnike i desetine hiljada političkih zatvorenika koji već više od dvije ipo godine žive u egipatskim zatvorima i trpe najveće torture uz zatvorene oči „demokratskog“ svijeta.

Možda je ovo nekome samo obična slika, ali, meni ona ponajbolje opisuje prirodu trenutnog stanja u Egiptu i ako bih tražio jednu rečenicu da njome opišem, kako sliku, tako i cjelokupno stanje, onda bih jedino mogao kazati da u društvu u kojem vladaju PSI nema mjesta za LAVOVE.

napisao:  dr. Semir Rebronja

 

PRAVISAVJETI.INFO