Strast je bolest vjerničke duše… 

Hvala Allahu, Koji je ljubav učinio sredstvom pomoću kojeg stižemo do nekoga koga volimo. Pokornost i skrusenost postavio je kao dokaz iskrene ljubavi prema Njemu. Njome je podstakao duse da teze razlicitim vrstama savrsenstva s ciljem da ih traze i postignu. Podario ju je i prijasnjim i potonjim generacijama kako bi postigle svoje savrsenstvo i svoju snagu podredde djelu, bile aktivne i tezile boljem. Ljubav je ta kojom je podstakao one odlucne i cvrstom voljom obdarene da radi nje teze tijenim najcasnijim ciljevima.

Slavljen neka je Onaj Koji je svojom moci srca ucinio sklonim da vole, onako kako je On htio i kada je to htio. S ljubavlju je stvorio stvorenja shodno Njegovoj mudrosti. Medu stvorenjima ju je podijelio po vrstama i kategorijama I detaljno je pojasnio. Voljenog je pridodao onome koga voli, bez obzira grijesio ovaj u svojoj ljubavi ili ne, i tom ga je ljubavlju ucinio sretnim ili upropastenim.

Shodno ljubavi ljudi se dijele na one koji vole Milostivog, na one koji vole kumire, vatru i kriz, svoju domovinu i bracu, zene i djecu, trgovinu, vjeru, pjesme i na one koji vole Kur'an.

Allah, dz.s., odlikovao je one koji vole Njega, Njegovu Knjigu i Poslanika, sallallahu alejhi we sellem,, nad ostalim koji vole nesto drugo. S ljubavlju i zbog ljubavi stvorena su nebesa i Zemlja i ostala stvorenja. Radi nje se pokrecu galaksije koje svemirom kruze, i zbog nje su kretanja dostigla svoj vrhunac. Radi nje spojen je pocetak s krajem.

Ljubav je ta koja je podstakla duse da traze svoj cilj i postignu ono sto zele. S njom su se rijesile pogibeljnih postupaka i krenule putem svoga Gospodara.

S njom, a ne s necim drugim, ostvarile su svoje nade, zivjele ugodnim zivotom, i okusile slast vjere kada su bile zadovoljne da im Allah bude Gospodar, islam vjera, a Muhammed, sallallahu alejhi we sellem., poslanik….

…Allah, uzvisen neka je i sveta su Njegova imena, ucinio je ova srca posudama. Najbolja su ona koja u sebi sadrze hajr i upuru, a najgora su ona koja su skloniste zablude i zla. On je dao da srasti nastoje ovladati srcima, i odredio da srca budu kusana hoce li im se suprotstaviti i time zaraditi dzenetska prebivalista, i odredio da onome ko bude slijedio strast pripada da u ognjenoj vatri gori.

Strast je ucinio jahalicom duse koja nareduje da se losa djela cine, njenom  pokretackom snagom i hranom. Strasr je bolest vjernicke duse, a lijek za tu bolest jeste suprotstavljanje toj strasti. Allah, dz.s., naredio je Svome robu da u svom kratkom zivotu, koji je u odnosu na ahirersku vjecnost kao jedan ovozemaljski trenutak ili kapljica vode koja se zadrzi na prstu umocenom u more, da se suprotstavlja svojoj dusi koja ga na zlo navraca i da se kloni njenih prohtjeva. Naredio mu je da odvraca dusu od njene pohlepe koja ce je unistiti i da joj ne dopusri da se odaje uzicima ovog svijeta te da od nje zahtijeva da se trudi i cini dobro kako bi postigla pocasti i potpunu nagradu kod Allaha, dz.s. Ako to uradi, kasnije ce postici daleko vise uzitaka od kojih se sustegla na ovom svijetu.

Allah, dz.s., naredio je dusi da posti kada su u pitanju Njegove zabrane, a da njen iftar bude prilikom susreta s Njim na Sudnjem danu.Obavijestio ju je da je vecina dana posta i sustezanja prosla i da se dan susreta primakao i njeno se iscekivanje nece oduziti, kao sto pjesnik mudro kaze:

“A ovaj je svijet samo jedan tren i brzo ce proci

i sve ce ovo odjednom nestati i prropasti”

Allah, dz.s., stvorio ju je radi necega sto je velicanstveno i odredio joj tezak zadatak. U Dzennetu joj je pripremio velike blagodati koje oko nije vidjelo, uho nije za njih culo niti ih je ko mogao zamisliti. Njegova mudrost htjela je da dusa moze stici do tih blagodati samo teskim i trnovitim putem, i da bi do njih stigla,

mora preci preko mosta ispunjenog naporom i trudom. Okruzio je te blagodati neugodnostima cuvajuci ih tako od dusa ispunjenih niskim prohtjevima, koje su sklone manjim vrijednostima i otpacima. Uputio je prema tim blagodatima duse koje streme ka visim ciljevima i uzvisenijem smislu.

Teret stizanja do njih ponijela su leda onih odlucnih koji su se zaputih prema uzvisenim ciljevima. Oni su se odazvali glasnikui kada ih je pozvao: “Pozurite na spas!”, i zrtvovali su svoje zivote kako bi On s njima bio zadovoljan, zrtvovanjem onog koji voli zadovoljstvo i oprost. Stigli su na cilj sretni i zadovoljni. Malo su se umorili i postigli vjecni rahatluk, odrekli se onog sto je prezreno u zamjenu za velike blagodati koje su dobili. Odrekli su se prolaznih i, u ocima, drugih vrijednlh uzivanja, pa su postigli veliki uspjeh.

Uvidjeli su da je najveca glupost i propast zamijeniti vjecni i ugodni zivot u blagodatima koje ce neprestano trajati za jedan trenutak uzivanja u zivotu ciji uzici kratko traju i cije su nevolje mnogobrojne. Uz to, kada bi covjek od prvog pa do posljednjeg dana svoga zivota uzivao, to bi bllo poput ljetnjeg oblacka, koji se brzo rasprsi i sna putnika cija je posjeta zavrsena i on mora da ide.

Uzviseni kaze: “Sta li mislis, ako im Mi dopustamo da godinama uzivaju, i naposlijetku ih snadje ono cime im se prijeti, zar ce imati sta od slatkog zivota koji su provodili?” (Es-Suara, 205.-207).

Ibn Kajjim el-Dzevzijje iz knjige “Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi”