Serijal Amira Telibećirevića: Od Afrike Do Amerike

Serijal: I dio
KULTUROLOŠKO-HISTORIJSKI DODIRI ISLAMSKE CIVILIZACIJE I SJEVERNE AMERIKE, DREVNI I MODERNI
Autor: Amir Telibećirović

Istraživački tekst autora Amira Telibećirovića, koji je pred nama, objavit ćemo u više nastavaka. Tekst je nastao kao kompilacije eseja temeljenih na istraživanjima pomenutog autora, u Bosni i u SAD-u, protkan sa nekim starijim novinskim objavama.
Tematka serijala je specifična historijsko-kulturološka poveznica između islamskog nasljeđa i sjevernoameričkih Indijanaca, te još neki segmenti savremenog američkog društva, uz djelimični dodir i sa bošnjačkom kulturom, na širem planu.
Autor serijala Amir Telibećirović je slobodni novinar iz Sarajeva i tour-operater u funkciji vodiča za edukativne Adriatic ture preko jedne kanadsko-američke tour agencije. 


Amir TELIBEĆIROVIĆ: Generacije Evropljana, Amerikanaca, te u određenoj mjeri Kineza, Japanaca, Arapa, Turaka i Afrikanaca, koje su odrastale nakon Drugog svjetskog rata, stvorile su sebi predstavu o Indijancima Sjeverne, ali i Južne Amerike, kao o nepismenim plemenima koja su u duhovnom smislu “obožavala” samo drvene toteme, a u nekim slučajevima životinje i biljke. Takvom poimanju mentaliteta i kulture Indijanaca, najviše je doprinijela američka kinematografija, te romani i stripovi distribuirani širom svijeta. Stvarna prošlost Indijanaca – duhovna, filosofska, doktrinarna, kulturna, socijalna, prilično je drugačija od toga.

Uvod

“Amerika i Engleska biće zemlja proleterska!” 
– Odjekivala je ova stihovna krilatica širom socijalističke Jugoslavije prije nekoliko decenija. Pjevalo se na nekim proslavama koje su ideološki bile na tragu komunističke verzije globalizma. Međutim, nikad u pjesmi nije navedeno kako se to misli ostvariti, da simboli zapadne premoći, u ovom slučaju Engleska i Amerika, postanu proleterske države. Naravno, išlo se na samouvjerenost i ‘optimizam,’ kao da će se to desiti ‘samo od sebe’ valjda. Očigledno se nije previše razmišljalo o dubini poruke iz pjesmice.

To ne znači da se ne može promisliti na istu temu danas, mada proletarijata kao pojma, baš nešto i nema u svakodnevnim vijestima, ni sa Zapada ni sa Istoka. Ako proleterstvo vidimo kao neku, makar i utopijsku, ravnopravnost radnika koji ulažu veliki trud u preživljavanje, uslovno rečeno, pa onda pogledamo u američku ili u englesku prošlost, može nam se učiniti da je Amerika nekad i bila proleterska, barem u nekom širem tumačenju tog pojma. Naime, američki starosjedioci, daleko poznatiji kao Indijanci, stoljećima su živjeli u nekom svom “bratstvu”, koje je imalo pravila, pojedinačna i kolektivna, čime su koliko toliko ostvarivali radnu ravnopravnost u svojim nekadašnjim plemenima, a sve bez suparništva od “buržoazije” ili bogataške elite, bar dok im ista nije nametnuta iz Evrope.

Naravno, nisu koristili pojam – proletarijat, ali se može prepoznati nešto srodno. Kod Indijanaca nije bilo industrije i fabrika, pa da lakše shvatimo o čemu je riječ, na mjesto industrije postavimo duhovnost, a umjesto radničkih prava i zakona, postavimo ravnotežu sa prirodom. I šta nakon toga dobijemo? Pa, možda dobijemo nešto slično drevnom islamskom poimanju kolektivne pravde u vjeri i u svakodnevnom življenju, među Indijancima Sjeverne Amerike, ali u vremenima prije nego što su satjerani u današnje rezervate.

Generacije Evropljana, Amerikanaca, te u određenoj mjeri Kineza, Japanaca, Arapa, Turaka i Afrikanaca, koje su odrastale nakon Drugog svjetskog rata, stvorile su sebi predstavu o Indijancima Sjeverne, ali i Južne Amerike, kao o nepismenim plemenima koja su u duhovnom smislu “obožavala” samo drvene toteme, a u nekim slučajevima životinje i biljke. Takvom poimanju mentaliteta i kulture Indijanaca, najviše je doprinijela američka kinematografija, te romani i stripovi distribuirani širom svijeta. Stvarna prošlost Indijanaca – duhovna, filosofska, doktrinarna, kulturna, socijalna, prilično je drugačija od toga.

Bezbroj istraživačkih knjiga, sačuvanih intervjua sa indijanskim poglavicama, događaja, izjava, dokumentaraca, svjedočenja, potvrđuje drugačiju sliku o njima. O njihovom monoteizmu, koji se po raznim osnovama može uporediti sa nekima od islamskih poimanja života, govori se u prvom dijelu ovog eseja. To je temeljeno donekle na literaturi koju sam iščitavao prethodnih godina, ali i na nekoliko ličnih susreta i razgovora sa pripadnicima indijanskog naroda, kako u BiH, tako i prilikom svoje kratke posjete američkim gradovima Seattle-u, Tucsonu i Phoenixu.

Nakon toga, esej govori o američkom društvu od perioda robovlasništva i naseljavanja kontinenta od strane Evropejaca, te neobičnoj vezi savremenog američkog društva i države sa nasljeđem islamske kulture. Taj dio može djelovati iznenađujuće za neupućene, jer otkriva neke stvari koje zapravo i nisu bile sasvim skrivene, nego samo negdje ostavljene sa strane, ili ignorisane.

Zamislite recimo, ovakav naslov knjige u današnjem svijetu: “Al America, Travels Through America’s Arab and Islamic Roots.” – (“Al Amerika, putovanje kroz arapske i islamske korijene Amerike”). Nekome može zvučati kao da se radi o pogrešno sročenoj rečenici, ili o ironičnoj šali. Svakako, razumljivo bi takvo viđenje bilo, znajući šta se sve dešava u svijetu današnjice, posebno na političkoj relaciji SAD – arapski svijet, ili onako pojednostavljeno, na relaciji Zapad – muslimanski svijet.

Međutim, takva knjiga postoji. Objavljena je 2008. godine u SAD-u. Autor je rođeni Amerikanac po imenu Jonathan Curiel, inače kolumnista prestižnih novina San Francisco Chronicle. Nedugo po objavi, autor je za ovu knjigu primio književnu nagradu – Američka knjiga godine. Ova, opuštenim stilom napisana knjiga, otkriva cijeli niz argumentovanih podataka kojima se potvrđuje višestoljetna veza Amerike sa islamom i segmentima arapske, azijske i afričke kulture. Od geografskih pojmova, lingvistike, ponekih običaja, pa arhitekture, dizajna, ishrane, te politike, sve do savremene pop i rock muzike, i to najviše preko bluesa i jazza.

Analiza ove knjige, ali ne samo nje, osnova je za drugi dio eseja. Pomoćna osnova je muzika, prvenstveno blues koji je u Ameriku stigao iz Afrike na neobičan način, kroz nekadašnje robovlasništvo, zatim sufizam, kulturu i putovanja. Krajnja namjera autora spomenute knjige je brisanje nekih savremenih predrasuda, kroz činjenice i dokaze da ima više toga zajedničkog nego suprostavljenog među današnjim državnim silama, kontinentima i društvima, čak i kada možda tako ne djeluje na prvi pogled. I ovaj esej bi trebao biti na istom tragu, protiv negativnih stereotipa o “nespojivim” svjetovima, u korist otkrivanja zagubljenih, ili samo privremeno sklonjenih, korisnih podataka.


Naslovnica knjige “Al Amerika, Putovanje Kroz Arapske i Islamske Korijene Amerike”

Duhovnost starosjedilaca Sjeverne Amerike

Danas se smatra politički korektnim upotrebljavati naziv – ‘Native Americans,’ za sjevernoameričke starosjedioce. Neki to prevode samo kao – “Američki urođenici”, neki opet samo kao – “Američki domoroci”, ali radi jasnoće, u ovom eseju koristi se i dalje priznati termin – Indijanci, odnosno američki Indijanci. Pojedinci među današnjim Indijancima, u ironičnoj polušali sami sebe nekad nazivaju ‘Naive Americans,’ namjerno izbacujući glas – t, potencirajući tako gorku naivnost među svojim precima, na osnovu čega su prevareni bezbroj puta tokom 19-og stoljeća, po pitanju raznih državno-mirovno-ekonomskih sporazuma.

No, sa politikom ili bez nje, moguće je istražiti bogati duhovni život Indijanaca, barem onaj nekadašnji. Njegova sličnost, povezanost ili nešto treće, sa islamskom duhovnošću, može se sagledati iz više uglova, i kroz više primjera. Za početak, možemo napraviti osvrt na muslimanski hadis o broju poslanika i vjerovjesnika kroz cijeli poznati historijat čovječanstva, iako ne postoji konsenzus među svjetskim učenjacima o tom broju.

Prema većini tumačenja, govori se o 124 000 vjerovjesnika i 313 Božijih poslanika. Na sve ovo se možemo sjetiti i kur’anske poruke o tome kako je svaki narod na svijetu imao svoga ili poslanika ili vjerovjesnika. U tom kontekstu moglo bi se samo nagađati ko bi to bio za sjevernoameričke Indijance, kao i u kojem vremenskom periodu, međutim u javnosti nije poznato zvanično ime, niti vrijeme nekoga takvog. Ovdje se najprije treba osvrnuti na monoteizam, odnosno univerzalno jednoboštvo kod Indijanaca.

U američkom državnom arhivu sačuvano je više izjava raznih poglavica indijanskih plemena, kojima oni podvlače kako ne vjeruju u neko zasebno indijansko božanstvo, niti posebno božanstvo za bijelce, što je bio naziv za doseljenike, nego u istu kreatorsku silu koja stvara sve narode i rase, na raznim kontinentima. Isto se odnosi na stvaranje životinja, biljaka, Zemlje, mjeseca, sunca i prirodnih pojava. U trenutku evropskih naseljavanja američkog kontinenta, pa i nekoliko naraštaja poslije, prema većini historijskih podataka, širom današnjeg SAD-a, Meksika i Kanade, obitavalo je oko pet stotina različitih indijanskih plemena.

Popularni američki filmski glumac, Kevin Costner, producirao je televizijski serijal pod naslovom “500 Nations”, u kome on ta plemena zove nacijama, ne samo plemenima, objašnjavajući da je njihova kulturna, civilizacijska i duhovna zaostavština prilično velika i do danas nedovoljno istražena. Neka od tih plemena ili nacija, su govorili zasebnim jezikom, neka zasebnim dijalektom, a neka su komunicirala istim jezicima, što je vjerovatno zavisilo od geografske udaljenosti jedne naseobine od druge.

Suština je u tome, da je svega nekoliko plemena njegovalo politeizam, višebožačka vjerovanja, ili totemizam, a da su većina Indijanaca njegovali univerzalni monoteizam. Zbog toga i ta plemenska podjela nije bila naročito velika, jer su postojale jasne sličnosti i duhovna poveznica za sve Indijance na kontinentu.

Na primjer, ako ovo uporedimo sa današnjim vremenom, moglo bi se reći kako je Evropska unija skup različitih plemena ili nacija, kao i jezika, koje povezuju jednaki zakoni, manje-više. Ili, kako im sam naziv govori, Sjedinjene Američke Države – skup modernih plemena ili država sa jednim državnim zakonom i jednim nazivom što ih sve povezuje, unatoč brojnim lokalnim zakonima i sporednim razlikama.

Postoji manji jezički nesporazum u današnjem vremenu, po pitanju indijanskog vjerovanja i stava prema životu općenito. Naime, i u dokumentarnim i u igranim filmovima, ponekad se kaže kako su Indijanci obožavali prirodu, a to je rečeno samo kroz još jednu vizuru zbunjenog savremenog čovjeka, pošto pojam prirode kod Indijanaca nije doživljavan kao nešto sasvim odvojeno i zasebno u odnosu na živa bića. Samim tim su i pojam Boga doživljavali sukladno prirodnim zakonima. Smanjenju konfuzije ovdje može doprinijeti stara indijanska izreka, davno upućena evropskim kolonizatorima, a koja glasi: “Priroda je knjiga Onoga što ima veliku moć. Onoga koga vi nazivate Bogom, a mi Velikim Duhom. Kakvu razliku ime čini.” 

Dakle, pojam – Veliki Duh, jedan je od najpoznatijih naziva za univerzalnu stvaralačku silu, neko bi rekao energiju, odnosno za Boga. Na jeziku Lakota Indijanaca; Wakhan-Thanka, ponekad se prevodi i kao ‘Veliki Misterij’ ali najčešće kao Veliki Duh. Drugi najpoznatiji indijanski naziv za Boga, sadržan je u riječi – Manitou. Ovaj naziv je stigao u balkanske krajeve preko popularnih stripova i romana. Manitou označava jedinstvenu sveprisutnu silu na jeziku Algonkin plemena, smještenim uglavnom po sjevernim krajevima kontinenta, i na jeziku Ojibwa plemena.

Kada je riječ o jezicima i dijalektima u ovom kontekstu, možda vrijedi obratiti pažnju na izgovor glasa – ‘h’ u mnogim indijanskim riječima, kao što je na primjer već spomenuta riječ: Wakhan-Thanka. Ovaj glas je u ponekim jezicima Indijanaca izgovaran suho i oštro kroz grlo, ili ponekad kroz nos, što asocira na neke arapske i hebrejske izgovore.

Već se dešavalo da zapadni istraživači uspoređuju indijanske dijalekte sa semitskim jezicima. Kada sam bio u kraćoj posjeti američkom gradu Seattle-u, imao sam prilike upoznati Henryja Cageya, pripadnika Suqwamish plemena i direktora Indijanskog kulturnog centra u ovom gradu. Inače, i sam grad Seattle je dobio naziv po proslavljenom indijanskom poglavici iz 19-og stoljeća.

Od Cageya, i od još par žitelja Seattle-a, saznao sam da je naziv grada prilagođen anglosaksonskom izgovoru, a da se na jeziku Suqwamish i Duwamish plemena, koja su bila dominantna u ovom dijelu Amerike, ime slavnog poglavice izgovaralo kao – See-Aqhl, odnosno – Si’ahl, iliti See-ahth. Zašto je sad ovo značajno za našu tematiku? Zbog toga što se glas – h javlja u onoj mjeri u kojoj se vodeće svjetske monoteističke tradicije, judaizam, kršćanstvo i islam, oslanjaju na potenciranje Božijeg daha kojim je po predanju život udahnut u pra-čovjeka Adama/Adema.

Disanje kao pulsiranje je osnova fizičkog ljudskog življenja na ovom svijetu. Uzdah i izdah obično se predstavljaju kao – ha, a može i hu, odnosno uh. Tu su i druge varijacije. Sam glas – je prisutan također i u bezbroj drugih vjerskih tradicija, među ostalima u budizmu, sa izvornim nazivom za kraljevića Budu – Siddhartha Gautama, te hinduizmu, sa već sadržanim glasom – h koji se istaknuto javlja i u titulama njegovih sljedbenika, to jest BraHmana. Naravno, najpoznatija pojava tog glasa je u Božijem imenu na arapskom, a to je Allah, ili ako rastavimo na arapski član – Al i riječ Lah, glas h dođe još više do izražaja.

Za priču o indijanskom načinu korištenja glasa, možda bi najznačajnije bilo uporediti ga sa glasnim huktanjem pri zikrullahu ili zikru pojedinih derviških redova. Tada se potencira Hu – On kao Božije ime. U sufijskoj tradiciji se inače može naći određenog isticanja prirodne povezanosti životnih ciklusa za sva bića, mogli bi reći prirodnjačkog odnosa ka vjeri, sličnoj indijanskim stremljenjima.

Recimo, način zasjedanja indijanskih starješina, mudraca i šamana, u krugu ili polukrugu, dok sjede na ovčijim, kozjim ili bivoljim kožama, izgleda gotovo pa identično kao derviška halka u tekijama. Jednake pozicije su Indijanci koristili i za neke obrede, i za padanje u trans, i za vijećanje. Izraz Hu, sa manjom izmjenom u naglasku pri izgovaranju, sadržan je i u nazivu jednog od najpoznatijih indijanskih plemena, a to je – Nawaho ili Nawahou prema nekim izgovorima imena.

Sa tumačenjem izvornog značenja Navahosa treba zadržati rezervu, jer poneki meksički susjedi Indijanaca sa juga Arizone, tvrde kako je Navaho riječ španskog porijekla. Navodno je, u vrijeme dok su Španci kolonizirali baš ovaj dio SAD-a i Meksika, imenovali su lokalna plemena prema svom nahođenju. Tako su navodno Navahosi nazvani iz arhaičnog španskog jezika, koji više nije u upotrebi, a koji bi označavao Indijance koji nose nož, što je nekad bilo obilježje Nawaho naroda i još nekih indijanskih plemena. Sami Navahosi su sebe nazivali drugačije na svom jeziku. Prema istoj lokalnoj predaji, navodno je i narod Apača na sličan način dobio naziv preko Španaca.

Govoreći o glasu – H u drevnim i današnjim jezicima, nije zgoreg citirati čuvenog prirodnjačkog istraživača, dokumentaristu, putopisca i organskog hemičara iz Hrvatske, a to je gospodin Drago Plečko. Jedna od njegovih sfera interesovanja je i duhovnost.

U svom pismenom predavanju u Samoboru od prije desetak godina, Plečko je o zvuku odnosno imenici ‘Hu’, rekao sljedeće: „Prava se istina da naslutiti iz sanskrtskog korijena imena Hu, koji se može prevesti i kao „prizvati“, a prema Oxford English Dictionary, baš znači Bog. U aramejskom jeziku ta riječ znači upozorenje od vitalne važnosti za onog na putu spoznaje:“Gledaj!“.

U hebrejskom i arapskom jeziku Huwa ili Hu znači On, Bog a isto značenje ima i riječ Yahuwa. Zanimljiv je izraz iz Starog Zavjeta „Ani hu“ kojime se želi potvrditi da je Bog samo jedan. Sve to ne može biti očitije nego je u formuli koja spaja naizgled nespojive svjetove, islam i kršćanstvo: Yahuwah je HuwaAllah je On, Bog! To je ujedno i mantra islamskih sufija.

Sva sjevernoamerička plemena imaju na misteriozan način ugrađenu svetu riječ koja, kako vjeruju sve civilizacije, ima neku posebnu moć. Tako je ime plemena Navaho izvedenica dviju riječi iz jezika Tewa, nava i hu. Posljednja se riječ može shvatiti kao nešto što tom polju daje plodnost, život.

Plemena Omaha, Osage, Ponca, Quapah i druga u rječniku imaju pojam „Uzvišeni Zvukovi“ a označavaju ih imenima Hu-toga, Hu-taka, Hu i Hutaka… Riječ za čovjeka u engleskom jest „man“. No, to je samo njegova fizička struktura. Da bi postao ljudsko biće ispunjeno duhom, nazivamo ga „hu-man“. Fizički čovjek ispunjen zvukom koji ga čini onime što jest u cjelini.“ 

Gospodin Plečko je ovdje sažeo suštinu duhovne univerzalnosti ne samo tajne srca zvane – ‘Hu,’ nego i njenu vezu sa svim civilizacijama kroz prirodni monoteizam. Među vanjskim, to jest fizičkim sličnostima Indijanaca i muslimanske duhovnosti, može se navesti indijanska jutarnja molitva koja po mnogo čemu podsjeća na uzimanje abdesta i Sabah namaz-salat.
Naime, zabilježeno je još za vrijeme koloniziranja Amerike i Kanade, kako su mnogi Indijanci ustajali malo prije izlaska sunca, te se prali u obližnjem jezeru, potoku ili rijeci, posvećujući posebnu pažnju toj vodi. Nakon toga bi se okrenuli otvorenih dlanova u pravcu izlaska sunca, izgovarajući neku vrstu pozdrava i zahvalnosti. Ovo je navelo neke doseljenike, pa i kasnije hroničare indijanskog života, da pomisle kako su na ovaj način Indijanci „obožavali sunce.“

Bio je to nesporazum koji su kasnije objasnili pojedini indijanski šamani. Naime, nisu ni molitvu ni zahvalnost upućivali suncu, nego sili koja čini da sunce svakog jutra iznova izađe. Istovremeno, same sebe kao ljudska bića, Bogom/prirodom stvorena, na neki način su izjednačavali sa pozicijama sunca, mjeseca i drugih kosmičkih tijela u njihovim putanjama, uz zajedničko obožavanje, molitvu i zahvalu, kroz već spomenuti prirodni ciklus.
Kao što je poznato, ni muslimani se ne mole ni mjesecu ni suncu, nego se kroz namaz-salat pokušavaju staviti u harmoniju sa prirodnim ciklusom, to jest skupa sa planetama i zvijezdama koje opet obavljaju svoj vlastiti namaz putanjama kroz svemir i oko Zemlje. Što će reći, simbolično bi nakratko sami sebe izjednačili sa suncem, mjesecom i ostalim nebeskim tijelima u njihovom prirodnom obraćanju Allahu, Bogu, Velikom Duhu ili Hu, oku nevidljivom, već prema odabranoj imenici ili pridjevu.

Konkretni primjeri iz nekadašnje indijanske prakse

Ovdje je navedeno više drevnih indijanskih izreka, što ih je zabilježila savremena dokumentaristika ali i književnost, a koje možemo iskoristiti za usporedbe u skladu sa svim prethodno pojašnjenim detaljima. Dakle, radi se o konkretnim uputama, izrekama, i objašnjenjima načina života Indijanaca do početka dvadesetog stoljeća. Većina izreka ima nazive indijanskog plemena ili pojedinca koji stoji iza njih. Izreke i njihovi potpisi, preneseni su iz više različitih knjiga, objavljenih, distribuiranih ili prevedenih u regionu bivše Jugoslavije, kao i na području SAD-a.

Crni Los, Oglala Sioux: “Prvi mir, koji je najvažniji, je onaj koji dolazi u dušu čovjeka kada shvati svoju vezu, svoje jedinstvo s Univerzumom i svim njegovim moćima, i kad shvati da se u središtu Univerzuma nalazi Veliki Duh i da je to središte svugdje, da se nalazi u svakom od nas.” 

Osim što i u ovoj izreci-(uslovno je nazovimo indijanskim “hadisom”) imamo deklaraciju monoteizma, također imamo i podsjećanje na muslimanski hadis koji podsjeća na to da čovjek koji spozna sebe, spozna i svoga Gospodara.

Poglavica Seattle, Suqwamish: “Ne postoji smrt. Postoji samo promjena svjetova.” 
Ljubitelji stripova, ovdje se mogu podsjetiti na često korištenu frazu o nečijem ‘preseljenju u vječna lovišta.’ Naime, to je bio jedan od indijanskih naziva za ahiret, odnosno drugi svijet ili ‘onaj svijet’, kako se kaže u narodu. Dakle, i pogled na smrt kao prelaženje iz ovozemaljskog života u naredni život, samo na drugom svijetu, direktno podsjeća na islamski koncept putovanja duša i kod Indijanaca, samo pod drugim nazivima. Kada neko umre, i muslimani i Indijanci kažu da je taj neko preselio/preselila. Naravno, ovakvo gledište je prisutno u većini drugih tradicija širom svijeta, samo nije svugdje naglašeno na jednak način.

Žalosna Golubica (Christine Quintasket) Salish: Sve na Zemlji ima svoju svrhu, svaka bolest biljku koja je liječi, a svaki čovjek poslanje. Ovo je indijansko učenje o postojanju.” 
Ovdje imamo kur’ansko podsjećanje da nema ni jedne bolesti a da za nju Bog nije u prirodi ostavio i lijek. Sama poruka usput promiče i ekološku svijest. Drugi dio izreke podsjeća na islamsko viđenje svakog čovjeka u funkciji ovozemaljskog prirodnog halife/kalifa odnosno namjesnika, pošto se kaže da svaki čovjek ima svoje poslanje na ovom svijetu.

Eric Tehironiate Thompson, dvanaestogodišnji dječak iz plemena Mohawk: “Zahvalan sam ti, o, stvorenje, pošto sam te ubio. Žao mi je, ali bio sam toliko gladan da sam to morao učiniti. Obećavam ti da se neću rasipnički ponašati sa tvojom kožom, rogovima i mesom. A sada zahvaljujem Stvoritelju, koji je stvorio sve životinje i sve biljke.” 

Naravno, ovdje se radi o lovu na određenu životinju, vjerovatno bizona. Ovo je samo jedan od više načina kojima su oni izražavali izvinjenje konkretnoj životinji prije nego je ubiju, a to izvinjenje je istovremeno jedna vrsta molitve. Pritom, pazili su da se životinja ne muči pri ubijanju, nego da to bude što brže i efektnije. Kako se vidi iz izreke, jako je važno da životinja nije ubijena uzalud, nego da takav lov ima svoju svrhu do maksimuma.

Znači, krzno će biti iskorišteno da nekoga ugrije, meso da nahrani onoga ko je lovac i njegovu gladnu rodbinu, ukoliko nemaju ništa drugo da jedu. Prilično prirodan proces. Ovdje nije teško prepoznati koncept halal metodom ubijene životinje, ili košer u jevrejskoj tradiciji. Molitva koja se u Islamu i u Judaizmu pri obrednom ubijanju životinje izgovori, ima sličnu svrhu kao što je imala kod Indijanaca. Također, kako je poznato, za Kurbanski Bajram, meso ubijenog kurbana ne smije se prodavati, niti zarađivati na njemu, nego se dijeli najprije onima koji su u oskudici i ne mogu tako nešto sebi priuštiti. Inače, kada je riječ o sličnosti u načinu ishrane općenito, poznato je da Indijanci nisu konzumirali ni alkoholna pića, koja su nazivali vatrenom vodom, sve dok kolonizacija nije uzela maha.

Sa-Go-Ye-Wat-Ha, pleme Seneca: “Brate, ti kažeš, ima samo jedan put, Boga poštovati i njemu služiti. Mi te ne razumijemo brate. Nama je rečeno da je tvoja religija vašim precima poklonjena i da se od tada prenosi sa oca na sina. I mi imamo religiju koja je našim precima darovana i nama, njihovoj djeci, predana. Mi poštujemo Velikog Duha na svoj način. Naša religija nas uči da budemo zahvalni za sve darove koje primamo. Uči nas da budemo jedinstveni i da jedan drugoga volimo. Mi se nikada ne prepiremo o religijskim pitanjima, jer religija je lični odnos svakog pojedinca s Velikim Duhom. Brate, mi ti ne želimo tvoju religiju oduzeti niti je uništiti, mi želimo samo našu vlastitu sačuvati i u njoj sretni biti.” 
Ovdje je možda dovoljno prenijeti ajet iz kur’anske sure Al-Kafirun, koji glasi: “Vama vaša vjera, a meni moja.” Jasno je iz ove indijanske izreke i poruke, da su Indijanci priznavali pluralizam u vjerama, što je također prirodno i što je potvrđeno islamskom zabranom prisile u vjeru, iako se toga ne pridržavaju neki od današnjih samoproglašenih muslimanskih vojskovođa i gerilaca. Stoga je važno razlikovati pojam – Islam od pojma – Musliman, jer to su dvije stvari, koje mogu biti skupa ali mogu biti i odvojene. Drugi islamski detalj u ovoj indijanskoj izreci, naglašen je potvrdom kako su i religija i vjera lični odnos svakog pojedinca sa Velikim Duhom. Već je poznato, da u islamu nema posredništva u komunikaciji pojedinca sa Bogom.

Luther Stojeći Medvjed, jedan od poglavica Siouxa: “Za kožu je bilo dobro da dotakne zemlju i stari ljudi su voljeli skinuti svoje mokasine i hodati golim nogama po svetoj zemlji. Stari Indijanac još uvijek sjedi na zemlji umjesto da se osloni dalje od snage davanja života. Za njega, sjediti ili ležati na tlu je značilo moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. Može vidjeti jasnije u tajnama života i približiti se u srodstvu s drugim životima.” 
Zemlja kao prirodni element za protok energije, smatra se korisnim i pri vršenju namaza kod mnogih Muslimana, zbog čega i oni žele da zadrže kontakt za zemljom, koliko je to moguće. U šiitskoj tradiciji, u današnjem Iranu, mnogi klanjaju spuštanjem čela na skrućeni komad zemlje. Prvenstveno da bi lakše bili sigurni kako nosom neće padati na sedždu, nego čelom, ali im je i dalje bitno da to bude kroz dodir sa zemljom, a ne sa nekom drugom materijom.

Druga značajna stvar iz ove izreke jeste izuvanje, u ovom slučaju skidanje mokasina. Izuvanje pri ulasku u privatne prostorije, ali i vjerske, prvenstveno džamije, tekije i mesdžide, jeste vezano za higijenu, ali također i za poštovanje tla po kojem se hoda, kao i onoga ko je domaćin određenog prostora gdje se ulazi, pogotovo ukoliko se ulazi u nečiji dom.

U Judaizmu se vjeruje da je Bog savjetovao Mojsiju/Musau da skine sandale kada bi koračao po svetom tlu. Moderna nauka je dokazala da je zdravo ponekad bosonog hodati po travi, pijesku, mahovini. Poznato je i da se masažom stopala, preciznije tabana i pete, uklanjaju mnogi bolovi u tijelu, pa čak i liječe neke boljke.

Protok prirodne energije svakako lakše ide kroz bose noge što dotiču zemlju, nego one koje su zatvorene u platnu, koži, gumi, plastici ili nekom drugom materijalu. Naravno, podrazumjeva se da valjda nije zdravo ići bosonog tokom nekih prejakih vanjskih hladnoća, ili po staklenim krhotinama na podu, da sad ne pretjeramo u forsiranju jedne koristi naspram druge.

Današnja veza nekih američkih Indijanaca sa islamom

Primjera zaista ima mnoštvo, i njihova objava bi zahtijevala neku zasebnu publikaciju, pa je ovdje svega nekoliko izjava koje su na tragu ove tematike. Za početak, evo jedne poruke iz 1996. godine, objavljene u nekadašnjoj američkoj publikaciji naziva Islam – Modern Religion. Poruka govori sama za sebe, objavljena je u formi dužeg pisma a evo i odlomka:
“Moje ime je Mahir Abdal-Razzaaq El, i ja sam Indijanac koji je musliman, iz plemena Cherokee Blackfoot. Poznat sam i po imenu Orao Koji Hoda po Suncu. Radim sa ratničkim lulama za Sjeveroistočni ogranak Cherokeeja, u gradu New Yorku. Ima još Muslimana u našoj grupi. Dosta ljudi nije svjesno kontakta između islama i američkih starosjedilaca koji se desio još prije hiljadu godina, preko nekih ondašnjih muslimanskih putnika koji su nas posjetili.

Neki od tih putnika su ostali živjeti među nama. Za većinu muslimana ili nemuslimana današnjice, ovakav podatak je nepoznat i nikad nije spomenut u udžbenicima historije. Postoje brojni dokumenti, sporazumi, legislative i rezolucije, donesene između sedamnaestog i devetnaestog stoljeća, kojima se dokazuje da su muslimani bili ovdje i da su bili vrlo aktivni u zajednici gdje su živjeli. Na primjer, sporazum o miru i prijateljstvu, potpisan kod rijeke Delaware 1787 godine, sadrži potpis sa imenima – Abdel-Khak i Muhammad Ibn Abdullah. Kada pogledate stare knjige o Cherokeejima, do 1832. godine, vidjet ćete muškarce u plemenu koji nose turbane. Posljednji Cherokee poglavica iz tog razdoblja, nosio je ime Ramadhan Ibn Wati, i bilo je to 1866. godine.

Jeste li se zapitali šta znači ime glavnog grada Floride, Tallahasee? Znači – On, Allah, će te izbaviti u budućnosti.” 

Prije nekoliko godina, u sarajevskom magazinu Start BiH, objavio sam članak o vizuelnim sličnostima kulturnog nasljeđa nekih indijanskih nacija, sa bosanskim i sa regionalnim nasljeđem, kako iz srednjovjekovlja, tako i iz osmanskog perioda. Tom prilikom sam citirao pripadnika Cherokee zajednice iz Kanade, Tonyja Angastiniotisa. Njegovo ime odaje grčko porijeklo, a razlog tome je što je on rodom sa Kipra.

Kako sam kaže, otac mu je kiparski Grk, a mati Cherokee Indijanka – što je bio i njegov lični identitarni izbor. Razgovarao sam sa Tonyjem, čije Cherookee ime glasi – Tony Noćni Orao, kada je posjetio Sarajevo i Mostar. Evo kratkog odlomka iz Startovog članka, o onome šta je Noćni Orao prepoznao u Bosni kao indijanski motiv:

“On je, recimo, šetajući Baščaršijom, bio iznenađen sličnošću nekih rukotvorina sa Bjelašnice i iz zanatskih radnji, sa rukotvorinama određenih indijanskih plemena. Za rezbarene, šarene lule od drveta koje se prodaju na Baščaršiji, Noćni Orao je rekao da su skoro identične lulama Navaho plemena iz Arizone. Bosanski stećci sa životinjskim i biljnim motivima podsjećaju ga na mističnu tradiciju ukrašavanja kamena kod Anasazi i Hopi Indijanaca, dizajn starih bosanskih ćilima ga podsjeća na ponjave koje su pravile žene Sijuksa i Komancha, a seoske narodne nošnje djelovale su mu kao ukrasi koje prave neka indijanska plemena iz sjevernijih, hladnijih predjela.” 

TV mreža Al Jazeera, snimala je dokumentarni prilog 2007. godine, o životu palestinskih emigranata u SAD-u. Snimateljska ekipa je tada upratila zanimljivu saradnju između današnjih pripadnika Nawaho plemena i nekoliko muslimanskih porodica iz Palestine. Suvišno je ovdje i spominjati simboliku u njihovoj saradnji, s obzirom na sličnu vrstu patnje i sudbine kroz koju su prošli ili prolaze i jedna i druga populacija, kao masovne žrtve napadnog kolonijalizma i morbidnog kapitalizma.

Prilog prikazuje zajednički život palestinske i Nawaho zajednice u američkoj državi New Mexico. U mjestu Gallup, gdje je snimano, došlo je i do bračne veze između palestinskog Muslimana i Nawaho Indijanke. Starješina indijanske zajednice spominje kako je primijetio sličan način života među arapskim nomadima koji se bave stočarstvom, kao kod svog naroda, pogotovo kada je, kako kaže, išao u posjetu palestinskom izbjegličkom kampu u Libanonu.

Saradnja u New Mexicu je nastavljena i na drugim poljima, pa je izgrađena lokalna džamija za Palestince, uz finansijsku i građevnsku pomoć domaćih Nawaho Indijanaca. Ovaj zanimljivi prilog se može vidjeti pod sljedećim web linkom:

Tony – Noćni Orao, Cherokee, prilikom svoje posjete BiH

Pošto se naredni dio eseja bavi savremenom Amerikom i vezom sa islamom, sve nekako djeluje poput dvije faze u razvoju Amerike, u simboličnoj relaciji sa dvije faze kur’anske objave, to jest mekanske i medinske.

Mekanski dio objave se više bavio duhovnošću i temeljnom unutrašnjom vjerom-(sjevernoamerički Indijanci, ekologija, asketizam, filozofija), dok je u Medini formirana prva, uslovno rečeno, državna organizacija, skupa sa kolektivnim zakonima, vojskom, policijom, ekonomijom, te i čuvenom medinskom poveljom kao ‘ustavom,’ što je bio temelj za naredni korak, to jest razvijanje islamske civilizacije skupa sa novim naukama-(moderna Amerika, pop kultura, deklaracija o ljudskim pravima, nauka, sloboda vjeroispovijesti, grandiozna arhitektura, muzika, tehnologija…).

Sljedeći nastavak:


Od afričkog ritma i sufijskog zikra do savremenog crnačkog bluesa i jazza
Od Afričkog ritma i sufijskogzikra do savremenog crnačkog blueasa i jazza
Serijal 2 dio
 O vezama, utjecajima, razmjenama ideja i drugim povijesnim odnosima između islama i evropske renesanse, postoji dosta literature, istraživanja, potvrda i analiziranja. Međutim, kao da se nešto manje pisalo i govorilo o vezama islamske civilizacije, umjetnosti, društvenih ideja i filozofije sa modernim američkim društvom.

 

Možda, pored ostalog, i zato što na prvi pogled sve skupa djeluje skoro pa nespojivo. Sasvim razumljivo, pošto ima nekih nespojivih segmenata načina življenja u oba svjetonazora, ali takvi postoje i u drugim krajevima svijeta, neovisno od toga pod kakvom upravom su danas, ili donedavno. Rečeno je – na prvi pogled. No, ako odemo malo ispod površine pa dođemo do drugog pogleda, ili ukoliko odemo dalje, na treći pogled, ili četvrti, možemo otkriti više poveznica nego nespojivog u cijeloj priči.

Ovo je bila jedna od metoda istraživanja novinara Jonathana Curiela, autora već spomenute knjige naslova – Al America, Travels Through America’s Arab and Islamic Roots, ” ili “Al Amerika, putovanje kroz arapske i islamske korijene Amerike”. On je kao kolumnista novina San Francisco Chronicle, ali i privatno, godinama putovao Iranom, Pakistanom, Sjeverom Afrike, zatim Senegalom, Malijem, pa i ostatkom Amerike i Meksikom, skupljajući materijal i za svoju knjigu, i za svoje novinske članke.

Kada sam razgovarao sa Curielom prije par godina, za potrebe domaćeg novinskog interviewa, rekao mi je kako sa ovom knjigom dokazuje da ima puno više zajedničkog između islamske, arapske i afričke kulture i današnje Amerike, nego što se to zna ili govori inače. Dodao je i kako su reakcije čitalaca, skupa sa onima od stručnih kritičara, bile većinom pozitivne.

Autor: Amir Telibećirović


Amir TELIBEĆIROVIĆ: Tri godine nakon objave Blues for Allah, bend je nastupio u povijesnoj kulturnoj prijestonici muslimanskog svijeta, Kairu. Ovdje je s njima na koncertu nastupio Hamza el-Din, nubijski svirač ouda, čije su pjesme amalgam afričke i arapske muzike. El-Din, koji je uredio da nastup Grateful Deada bude pokraj egipatskih piramida, imao je dosta veze sa američkom muzičkom scenom šezdesetih i sedamdesetih.

Knjiga je za sada objavljena u SAD-u i Libanu, na engleskom i na arapskom jeziku. Za sve te civilizacijske i kulturološke veze o kojima njegova knjiga govori, Curiel je ponudio mnoštvo historijskih podataka, dokumenata, događaja, činjenica, a tamo gdje nije bio siguran, ponudio je teorije i pretpostavke. Na primjer, poznato je da je američki predsjednik sa početka devetnaestog vijeka, Thomas Jefferson za svoj kabinet naručio kopiju i prijevod značenja Kur’ana na engleskom jeziku.

Međutim, i dan danas postoje polemike o tome zašto je Jefferson to uradio, jer se navodno ne zna pravi razlog. Jonathan Curiel je o tome izjavio sljedeće:

“Da budem iskren, bavio sam se tim pitanjem, ali tek nakon što je izašla moja knjiga, tako da to nisam uvrstio u nju. U Americi još imamo povremene debate o tome zašto je Jefferson nabavio sebi kopiju Kur’ana. Potvrđeno je da je on bio zainteresovan za islam, kao i za svjetske religije općenito.

Maroko je prva država koja je priznala nezavisnost SAD-a u 18. stoljeću nakon oslobođenja od britanskih kolonista, pa je neko to pokušavao da poveže. S druge strane, oko Afrike je tada plovilo dosta pirate, pa je bilo njihovih borbi sa britanskim ili američkim galijama, te gusarskih zarobljavanja i odvođenja u muslimanske krajeve.

Neki kažu da se Jefferson preko toga zainteresovao za islam, ali ne znam dovoljno o tome. Ono što znam iz novijeg vremena, od prije nekoliko godina, ima veze sa prvim muslimanskim kongresmenom u Americi i sa Jeffersonovom kopijom kur’anskog prijevoda. Kongresmen Keith Ellison je zatražio da položi zakletvu ne na Bibliji, nego na Jeffersonovom Kur’anu, koji je za tu priliku bio donesen iz Bijele Kuće. Bio je to osjetljiv potez, pogotovo zbog dosta konzervativaca među kongresmenima, ali je na neki način vratio američku vezu sa islamom u javni prostor.

Inače, prema nekim tvrdnjama, Thomas Jefferson je donio zakon o vjerskim slobodama, pokušavajući zakonski da ukine nasilno nametanje bilo koje religije u Americi, navodno prema kur’anskom stavku o zabrani prisile u vjeru.” 

Ukoliko je ovaj zadnji detalj tačan, onda nije veliko iznenađenje ako bi neko Jeffersona ironično prozvao sa malo izmijenjenim imenom – Džaferson, a i to se dešavalo po cyber kuloarima virtualnog svijeta internet foruma.

O tome, koliko se u ovoj knjizi govori posebno o arapskim u odnosu na islamske utjecaje općenito, s obzirom da ta dva segmenta ne moraju ići skupa u svemu, Curiel je rekao:

O „KULTUROLOŠKO-HISTORIJSKIM DODIRIMA ISLAMSKE CIVILIZACIJE I SJEVERNE AMERIKE, DREVNIM I MODERNIM“ AUTORA AMIRA TELIBEĆIROVIĆA

Upućujući pronicljiv pogled na raznolika manifestiranja, što su nastajala i očitavala se u širokom opsegu sjevernoameričkog prostora, pa i vremena, Amir Telibećirović se bavi pitanjima o izvoru njihovih ujedinjujućih principa sa islamom.
U metodološkome smislu bavljenje kulturološko-historijskim dodirima islamske civilizacije i Sjeverne Amerike dato je u literaturi, ali nedovoljno, parcijalno i uzgredno, a svaka knjiga što pledira prezentirati takve drevne i moderne asocijacije, predstavlja veliki izazov, kako naučni, tako i etički.
Šta su i koji izvori duhovnosti, te kakva je narav ujedinjujućeg principa, čije je efekte jedva moguće poricati, autor detaljno, informativno i edukativno iznosi u publicističkom pristupu, a u korist razbijanja današnjih predrasuda među ljudima i medijima.
Apsolutno bi bilo pogrešno, u elaboraciji ovoga, sa jedne strane sistematskog novinarsko-istraživačkoga uratka, koji uvezuje više tema, a sa druge eseja (kako ga autor naziva u Uvodu) o mnogim dodirnim tačkama i susretu dviju kultura i civilizacija, knjigu doživjeti kao vjersku literaturu.
Vjera, kao relativno apstraktni pojam i fenomen koji postoji u svim oblicima života, samo je dio šire priče, koja primjenjuje i poststrukturalističke elemente. Zapravo, najispravnije bi bilo reći da se radi o jednoj pitkoj i opušteno pisanoj kulturološko-historijskoj analizi sa primjesama filozofskih osvrta, o razvoju Amerike kroz neke sufijske utjecaje u blues muzici i svjetonazoru, kao i o dodiru američkih Indijanaca sa islamom na možda neočekivani, začudni način.
Za neupućene i ja ću ponoviti da postoje dokazi kako su muslimani pet stoljeća prije, ali i za vrijeme Kristofera Kolumba, imali bliske dodire sa američkim tlom i narodom, koji je živio u to doba, preciznije kazano sa Indijancima, starosjediocima.
Kolumbo je u svojim spisima priznao, dok mu je brod plovio blizu Gibare na sjevernoistočnoj obali Kube, da je vidio džamiju. Ostaci džamija i minara sa natpisima kur’anskih ajeta otkriveni su i u Meksiku, Teksasu i Nevadi.
Slavni američki povjesničar i lingvist, Leo Weiner sa Harvard univerziteta, u svojoj knjizi “Afrika i otkriće Amerike” (1920) napisao je da je Kolumbo bio sasvim svjestan prisustva Mandinga u Novome svijetu. Muslimani iz Španije i Zapadne Afrike raširili su se preko Kariba, Centralne, Južne i Sjeverne Amerike (uključujući i Kanadu), da bi trgovali i rodbinski se povezivali sa domaćim Indijancima.
O indijanskom monoteizmu, koji se po raznim elementima može komparirati sa nekim od islamskih poimanja života, Amir Telibećirović govori u prvom dijelu – „Duhovnost starosjedilaca Sjeverne Amerike“, koji je podijeljen na dva kraća potpoglavlja: ‘Konkretni primjeri iz nekadašnje indijanske prakse’ (navodeći više drevnih indijanskih izreka) i ‘Današnja veza nekih američkih Indijanaca sa islamom’.
U drugom dijelu – „Od afričkog ritma i sufijskog zikra do savremenog crnačkog bluesa i jazza“ pisac se bavi američkim društvom od perioda robovlasništva, preko europskoga naseljavanja kontinenta sa naslijeđem islamske kulture, do savremene Amerike i njenih asimilacija u afričko-azijskoj tradiciji i kulturi.
Drugi dio bazira se na analizi Amerikanca Jonathana Curiela, spisatelja „Al America, Travels Through America’s Arab and Islamic Roots” (“Al Amerika, putovanje kroz arapske i islamske korijene Amerike”), a podijeljen je također na kraća potpoglavlja: ‘Makedonsko-bosanski blues i crnački sevdah – k’o ‘dva oka u glavi”, ‘Halifa-Kalif-Hilafet-Kalifat = Kalifornija’, ‘Globalna razmjena simbola’ i ‘Umjesto zaključka’.
Izgleda da su istraživanja novinara i kolumniste „San Francisco Chronicle“, koji je godinama putovao Iranom, Pakistanom, Sjeverom Afrike, zatim Senegalom, Malijem, pa i ostatkom Amerike i Meksikom, kako bi skupio materijal za „Al America…“, posebno motivirala Telibećirovića, jer je sa Curielom već ranije imao razgovor, a taj intervju je ukomponiran u sadržaj ove knjige.
„Kada sam razgovarao sa Curielom prije par godina, za potrebe domaćeg novinskog interviewa, rekao mi je kako sa knjigom dokazuje da ima puno više zajedničkog između islamske, arapske i afričke kulture i današnje Amerike, nego što se to zna ili govori inače.“ 
Za sponu između savremenog i drevnog duhovnog bluesa, Telibećirović upućuje da bi se mogla proglasiti gnawa muzika, koja„predstavlja još uvijek živu scenu na sjeveru Afrike, naročito u Maroku. To je specifična mješavina transa, starih instrumenata, modernih, te afričkih, arapskih, berberskih i derviških načina pjevanja“. 
„Kulturološko-historijski dodiri..“ Amira Telibećirovića djelimično se temelje i na njegovim posjetama indijanskim rezervatima prilikom kraćeg boravka u američkim gradovima, Seattleu i Tucsonu.
Autor napominje da je ova kulturološka analiza donekle temeljena i na literaturi koju je iščitavao prethodnih godina, ali i na nekoliko ličnih susreta i razgovora sa pripadnicima indijanskoga naroda, u BiH, ali i Americi.
Uz model neprestanog poredbenog kretanja, koja prelaze ontološka ograničenja, imamo i uzus uključivanja prividnih metapoetskih elemenata.
Štivo fascinira i u ostvarenoj katarzi, u smislu da smo svi manje-više prisutni unutar istoga duhovnog univerzuma, čiji se nijedan učinak ne može smatrati prosto rezultatom slučaja zajednice. Ono demistificira uobičajene dogme, stereotipe o nespojivim segmentima, te i ksenofobiju od drugačijega i Drugoga.
Piščeva vještina iskazuje se i u rekonstruiranju prošlosti, kao osavremenjene verzije širih kulturoloških nazora, koji osciliraju između pojedinačnih i skupnih identiteta.
Telibećirović rado zaranja u američko društvo i percepciju drevnog znakovnog sustava. Istražujući ga, iščitava tajanstvenu abecedu dva svijeta, porijeklo stvari koje i nas okružuju. Uvlačenjem u jednakost naizgled nesvodljivih razlika spoznajemo tradicionalni konstrukt na jedan sasvim novi način, neograničen samoproturječnim uvjerenjem, već uklopljen u mrežni odnos vremena.
Rezime proučavanja kulturološko-historijskih dodira islamske civilizacije i Sjeverne Amerike, od kulinarstva, arhitekture, imena, jezika, muzike, nošnje i slično, jako je naslonjen na arapsku, maursku kulturu.
Očigledno je da Amir Telibećirović svojom knjigom želi odbaciti svaku vulgarnu prašinu vremena sa kompetentnih a univerzalnih tema, pišući tako da svakoga potencijalnog čitaoca navede na razmišljanje, a ne na isključivo usvajanje građe. U takvom nastojanju je uspio.

Pomno čitala i ovu recenziju pisala sa najvećim zadovoljstvom,
Medina Džanbegović, mr. mnjiževno-historijskih nauka

“To je dobro pitanje, jer sam ga i sam sebi postavljao. Tako sam otkrio veliku srodnost različitih konfesija unutar arapske kulture. Na primjer, slavni libanski pisac Khalil Gibran potiče iz arapske kršćanske porodice, preciznije maronitske. On se za života bavio sintezom arapsko-kršćanske i islamske kulture i naslijeđa.

Njegova slavna knjiga ‘Prorok’, prevedena je na više jezika. I dalje je traženo štivo, još od tridesetih godina prošlog stoljeća. U njoj se mogu prepoznati mješavine dvije religije ili dva duhovna uticaja koji se snažno prepliću u Libanu, što je Gibran i želio.

Zato sam i naglasio u svojoj knjizi kako je Gibranov ‘Prorok’ bio jedna od omiljenih knjiga Elvisa Presleya, odnosno njen prijevod sa arapskog na engleski. U jednom starom TV nastupu Elvis je to potvrdio, pokazavši pred kamerama knjigu koja je imala poseban uticaj na njegov život, a koju je nosio sa sobom dvadesetak godina na putovanjima i čitao je uoči nastupa.” 

‘Al America’ kao istraživačka publikacija nudi brojne poveznice muslimanskog nasljeđa u današnjem SAD-u i Kanadi, od kulinarstva, preko povijesnih kontakata i događaja, do arhitekture, jezika i geografskih pojmova. Američki gradovi kao San Antonio u Texasu, Phoenix u Arizoni, pa New Orleans, okolina Los Angelesa, San Francisco, imaju niz starih građevina koje su napravljene u maurskom stilu, što je potvrđeno i u dokumentaciji tih objekata.

Neke od zgrada su bivše katoličke misije, napravljene u vrijeme španskih kolonizacija tih područja. Španski vladari su prethodno donijeli sa sobom maurski stil gradnje sa juga svoje zemlje, to jest Al-Andalusa, gdje je pod nekadašnjom muslimanskom upravom dominirala takva gradnja i takav dizajnerski stil. Zbog toga Meksiko i šire područje Centralna Amerike još i više obiluju takvim građevinama.

Međutim, iako su arhitektura i dizajn dosta obrađeni u Curielovoj knjizi, jedan segment cijele priče, privukao je više pažnje čitateljstva i kritike nego svi ostali, a to je muzika. Taj dio knjige ističe afro-islamsko porijeklo blues muzike i stila pjevanja, što je nepoznanica mnogim ljubiteljima ovog muzičkog pravca današnjice, jer veliki broj ljudi misli da je on nastao u samoj Americi, onako spontano, na potezu od Delte Mississipija do Chicaga.

Jonathan se detaljnije bavio ovom tematikom, pored ostalog i zato što je bio prijatelj sa preminulim klavijaturistom čuvenog rock banda The Doors, Rayom Manzarekom, od koga je saznao dosta korisnih podataka na ovu istu temu. Evo kako nam je Curiel pojasnio neobični prelazak bluesa sa jednog kontinenta na drugi, prije nekoliko stoljeća:

“Malo Amerikanaca zna, ali i estradne publike u drugim krajevima svijeta, da najmanje 20 procenata nekadašnjih robova, koji su prevezeni u Ameriku, potiče iz Zapadne Afrike. To je značajan podatak zato što je tamo do 17. i 18. stoljeća njegovan unikatan muzički stil i način pjevanja, koji je bio fuzija lokalnih plemenskih nasljeđa sa sufizmom. Tamošnji derviši su razvili specifičan svirački stil za taj dio Afrike.

Kada su ih robovlasnici lovili, ponajviše u tom vremenskom periodu, i onda odvozili na brodovima u Ameriku, robovi su prenijeli sa sobom te stilove. To je tek djelimično natuknuto u slavnoj TV seriji s kraja 70-ih godina pod nazivom “Korijeni,” o legendarnom afričkom robu po imenu Kunta Kinte. Razvoj bluesa nije vezan samo za gitare, iako su one bitan dio cijele priče.

Robovlasnici su u spomenuto vrijeme Afrikancima zabranjivali upotrebu bubnjeva, jer su se plašili međusobne komunikacije robova kroz bubnjanje, ali nisu im branili žičane instrumente. Razne vrste žičanih instrumenata su već postojale u Africi, samo žice nisu bile od metala.

Kasnije, kada su se rađale naredne generacije afričkih robova na američkom tlu, sebi su i ovdje pravili instrumente. Preko njih, i preko čuvenog acapella pjevanja, ublažavali su svoj teški robovski život u slobodnim trenucima.

To nije ostalo neprimjećeno i od strane nekih robovlasnika, pa su se počeli zanimati za taj, uglavnom elegični stil sviranja i grlenog pjevanja, ponekad srodan ezanu sa minara, donekle tipičan za kasniji blues kakvog ga je svijet upoznao u 20-om stoljeću.” 

Ovo je dakako imalo utjecaja i na kasniji razvoj rocka, za koji se već znalo da je evoluirao iz bluesa, a koji je opet evoluirao iz drevnog zapadnoafričkog stila izvođenja ilahija, ezana, kiraeta i lokalnog plemenskog pojanja. Ista poveznica se može naći u američkoj Country muzici, razvijenoj uglavnom na farmerskom jugu SAD-a, ali u urbanom jazzu.

“Jednom prilikom mi je Ray Manzarek rekao da su on i Jim Morrisson šezdesetih godina slušali arapsku muziku tražeći nadahnuće za svoje pjesme, ponajviše onu iz Libanona i onu sa Sjevera Afrike. Inače je među američkim grupama i pjevačima tada bilo dosta eksperimentisanja i koketiranja sa arapskom poezijom, te ponekim muzičkim formama. Također i sa indijskom muzikom i umjetnošcu. Sjetimo se onoga što je radio slavni Ravi Shankar. Naš muzičar Richard Mansoor, koji je inače napola Libanac, skupa je sa Dickom Daleom u sastavu The DelTones, uradio obradu proslavljene instrumentale pod nazivom Misirlou, koja potiče iz Egipta, i niko ne zna precizno koliko je stara.

Samo se zna da je napravljena za trbušne plesačice iz Kaira, i da je kao takva melodija korištena u 19-om stoljeću. Odatle i korijen naziva – Misir, što je arapska i turska riječ za Egipat. Inače, kao što je poznato, Misirlou je svjetski proslavljena glavna muzička tema iz Tarantinovog filma ‘Pulp Fiction’. Mansoor i Dale su svoju obradu uradili 1963. godine, a za potrebe Tarantinovog filma napravljena je obrada njihove verzije.” – objasnio nam je autor ove neobične knjige.

Makedonsko-bosanski blues i crnački sevdah – k’o “dva oka u glavi”

Dr. Lloyd Miller je američki etnomuzikolog i multi-instrumentalista. Aktivni je muzičar i kao takav nekoliko desetljeća svira sa jazzerima od Irana do Afrike. Na jednom javnom predavanju, sa grupom drugih etnomuzikologa, Miller je u američkom gradu Salt Lake Cityju, na sceni jedne kino sale predstavio seriju sviračkih instrumenata donesenih iz Zapadne i Centralne Afrike.
Među ostalima, predstavljen je žičani instrument koji je nešto kao dalji i stariji ‘rođak’ jednog od najpopularnijih muzičkih instrumenata sa Delte Missisipija, kojeg inače rado koriste kauboji u folku i countryju, a to je bendžo. Naime, shvativši da samo ime tog instrumenta ne zvuči baš kao obična engleska riječ, Dr. Miller se potrudio nabaviti afrički instrument što neodoljivo podsjeća na bendžo, i donijeti ga na ovu javnu prezentaciju.

Predstavljajući ga, Miller je rekao: “Širom afričkog sjevera, tamošnje stanovništvo prema svom lokalnom dijalektu, različito imenuje ovaj instrument. Najčešći naziv ‘bunčungo’, odnosno u skraćenoj verziji ‘bango’ a ponegdje ‘bandžo’.“

Potom je na tom instrumentu odsvirao poznatu američku kaubojsku melodiju “O, Suzana”. Zvuk je bio identičan kao na bilo kojem modernom bendžu, fabrički proizvedenom. Miller je na tu činjenicu dodao: “Ukoliko vam ovo ne zvuči kao naš bendžo, onda stvarno ne znam šta tako zvuči.” 

On je očigledno bio na istom tragu kao i Curiel, samo u aktivnom iskustvu sviranja stila muzike o kojem govori, za razliku od Curiela. Dr. Miller je izjavio jednom prilikom, i kako riječ – jazz ima arapsko porijeklo, skupa sa formom sviranja, mada postoje teorije kako je jazz iranskog porijekla.

Khaled Beydoun, predavač na katedri za kritične rasne studije UCLA School of Law u SAD-u, svojim studijama historije robovlasništva na potezu od Afrike do Amerike se direktno naslanja na već navedene podatke kako su crni zapadnoafrički robovi bili među prvim muslimanima na američkom kontinentu.

Dio njegove studije prenio je zagrebački časopis za kulturu i društvena pitanja Behar. Naslov Beydounove lekcije glasi – “Afrički robovi su prvi u Americi postili ramazan.” U kraćim crtama, Khaled o tome kaže sljedeće:

“Društveni (socijalni) naučnici pretpostavljaju da su nekih 15 do 30% ili negdje između 600,000 i 1.2 miliona robova u antebellum (predratnoj) Americi bili muslimani. Četrdeset i šest odsto robova na antebellum Jugu bili su oteti u zapadnim regijama Afrike u kojima je živio značajan broj muslimana. Iako Kur'an “dozvoljava da vjernik ne posti ako je daleko od kuće ili je izložen teškom radu” mnogi porobljeni muslimani su iskazivali transcendentalnu pobožnost izabirući da poste dok su okovani.

Osim što su postili, porobljeni muslimani su u svojim robovskim prostorijama održavali zajedničke namaze i pripremali iftare koji su ih zbližavali. Te molitve i ti iftari su kršili robovske zakone koji su zabranjivali bilo kakvo okupljanje robova. Robovski zakon države Virginia na pr. je 1723. godine društvo od pet robova smatrao “nezakonitim i burnim sastankom gdje se planiraju pobune”. 

Popularni TV voditelj i svjetski istraživač religija sa kulturološkim osvrtima, Rageh Omar, radeći za medijske kuće BBC i Al Jazeera, otkrio istu vrstu veze američkog bluesa i islama u svom dokumentarcu “Islam in America.” Dokumentarac je podijeljen na više epizoda, a dio koji se odnosi na ovu temu je u epizodi pod naslovom “Muslims got the Blues.”

U ovoj epizodi je čak direktno upoređen način okuisanja ezana sa upotrebom glasa za pjevanja klasičnog bluesa. Sličnost je bila dovoljno jasna da se akteri emisije prisjete, barem radi simbolike, kako je učenje prvog ezana izveo Bilal, oslobođeni afrički rob.

Na taj način se, indirektno, može reći da je blues možda počeo sa prvim ezanom, još u sedmom stoljeću. Jedan od učesnika ovog snimanja, inače i sam blues muzičar, pojasnio je da popularno akapela horsko pjevanje uz ritmično gibanje u baptističkim crkvama, koje izvode pretežno Afroamerikanci, potiče od derviškog pjevanja iz Afrike. Spomenuti dokumentarac se može pogledati i poslušati na ovom web linku – youtube.com 

Kako su ti ritmovi i melodije u proteklim vijekovima putovali, odnosno kružili i osmanskom imperijom, neizbježno je nešto od svog tog nadahnuća stiglo i u Makedoniju, Srbiju, Bosnu, Slavoniju, Dalmaciju. Sevdah i sevdalinke su možda samo jedan dio te storije u domaćem okruženju.

Stoga je zgodno ovdje da se prisjetim kratke anegdote, prepričane u Sarajevu prije više godina, na temu novog “otkrivanja” bluesa. Stručnjak za engleski jezik i književnost, nekadašnji fakultetski profesor na sarajevskom odsjeku anglistike, Radeljković Zvonimir, pričao bi studentima događaje iz vremena svog druženja sa stranim kolegama.

Jednom prilikom je tako govorio da je u Sarajevu ugostio kolege iz Kanade i Amerike, negdje 80-ih godina prethodnog vijeka. Goste je odveo u stari Kolobara-Han, otvorenu scenu, zbog nastupa proslavljenog sviračko pjevačkog dueta Behka i Ljuca.

Svojim gostima je Radeljković pojasnio tradicionalni značaj instrumenata kao što su šargija, def i saz, te sam stil sviranja. Prevodio bi im i starogradske pjesme Behke i Ljuce, arhaične sage, naročito Behkinu izvedbu balade o tragikomičnim sudbinama 13 izgubljenih muževa iste žene. Po Radeljkovićevim riječima, jedan od američkih gostiju tada mu je rekao: “Kolega, pa to što mi pričate, to je čisti blues!” 

Svakako, blues sadrži u sebi i određene životne filozofije. Nije samo u pitanju prepoznatljiv stil pjevanja ili sviranja, nego i ambijent, i dakako stihovi, koji su često pokušaj olakšanja životnih teškoća kroz ironiju u riječima, što povlači za sobom i duhovnu inspiraciju.

Iako je blues u Americi evoluirao, kao i druge muzičke forme, to ne znači da je njegova starija afrička “rodbina” izumrla. Naprotiv. Stare forme afričkog bluesa i dan danas izvode brojni pjevači, muzičari i orkestri širom Afrike. Pisati o njima i njihovom radu zahtijevalo bi zasebni esej, jer toliko toga ima.

Možemo samo spomenuti muško-ženski orkestar Tinariwen, iz plemena Tuarega, koji su, pored ostalog ostvarili rijedak diskografski uspjeh; snimili su album na rubu pustinje Sahara. Kilometrima uokolo nije bilo izvora električne energije, ali oni su uz pomoć strujnih generatora, miksete, električnih gitara, snimili CD u koji su možda ušli prirodni zvuci vjetra, dok nosi pustinjski pijesak.

Ili recimo Youussou n’Dour, antologijski vokalni solista iz Senegala. Pa onda Ali Farka Toure iz Malija, za čije sviranje je američki režiser Martin Scorsese rekao da predstavlja ‘DNK bluesa’. Za sponu između savremenog i drevnog duhovnog bluesa, mogla bi se proglasiti Gnawa muzika. Ona predstavlja još uvijek živu scenu na sjeveru Afrike, naročito u Maroku. To je specifična mješavina transa, starih instrumenata, modernih, te afričkih, arapskih, berberskih i derviških načina pjevanja.


Orkestar Tinariwen iz plemena Tuarega i danas sviraju izvorni afro-muslimanski blues.

Halifa-Kalif-Hilafet-Kalifat = Kalifornija

Da se neizbježno još malo vratimo na onu knjigu Al America Jonathana Curiela. Nadahnuće koje ima dodira sa elementima islama nije se zadržalo samo u blues muzici i atmosferi. Nije ni moglo, pošto se iz bluesa iznjedrio cijeli kasniji rock’n’roll, kako komercijalni, tako i alternativni. Evo nekoliko odlomaka iz knjige, koji dovoljno govore baš o tome:

“Veza sa arapskom muzikom ostala je živa u američkoj pop-rock i folk sceni i nakon 1960-ih godina. Grupa Grateful Dead je izdala “Blues for Allah”, album čija se naslovna stvarka neobično dodiruje islamske duhovne muzike. Prema pozadini svijajućih gitarskih nota, pjesma počinje sa Grateful Deadom koji horski pjeva riječi: “Arabijski vjetar, / Ušica igle je tanka…/ Kakva je dobrobit od proljevanja krvi?/ Iz toga ništa neće izrasti;/ Okusi vječnost, mačevi pjevaju:/Blues za Allaha, Inshallah.”

Članovi benda su modulirali svoje glasove prema vijekovima starim zvučnim principima arapskih muzičkih skala, što uključuje duboke četvrtinske tonove koji ne postoje u tradicionalnoj muzici Zapada. Blues for Allah je atmosferični hvalospjev za saudijskog kralja Faisala, ubijenog u atentatu 1975. godine, inače zaljubljenika u Grateful Dead.

Tri godine nakon objave Blues for Allah, bend je nastupio u povijesnoj kulturnoj prijestonici muslimanskog svijeta, Kairu. Ovdje je s njima na koncertu nastupio Hamza el-Din, nubijski svirač ouda, čije su pjesme amalgam afričke i arapske muzike. El-Din, koji je uredio da nastup Grateful Deada bude pokraj egipatskih piramida, imao je dosta veze sa američkom muzičkom scenom šezdesetih i sedamdesetih.

Poput Ravija Shankara, El-Din je nastupao na američkim folk festivalima od kojih je najčuveniji Newport festival iz 1964. godine. Iako je Shankar imao veći profil zbog svoje saradnje sa Beatlesima, El-Din, koji je rođen i odrastao u Egiptu, bio je nešto kao muzičar za muzičare. Među njegovim fanovima je bila i Joan Baez, koja mu je pomogla da napravi ugovor sa diskografskom kućom Vanguard Records, gdje je 1964. godine objavljen album – “Hamza el-Din: Music of Nubia,”, kao i album iz 1965. – “Al Oud, Instrumental and Vocal Music of Nubia.” 

Knjiga opisuje i kako, za ovu tematiku neizbježni, folk-rocker Bob Dylan nije ostao imun na duhovne orijentalne utjecaje u narednom odlomku:

Oum Kalsoum, čije se prezime ponekad izgovara kao Kalthoum ili Khulthum, jedna je od najvećih egipatskih pjevačica. Egipatski ekvivalent Barbare Streisand, Billie Holiday i Marie Callas, sve umotano u jedan jedinstven glas. Kao kći muslimanskog učenjaka, Kalsoumova je naučena da recitira Kur’an prije nego što se proslavila kao pjevačica ljubavnih pjesama koje su muzički bile intenzivne kao i kur’anski recitali.

Bob Dylan je našao inspiraciju u njenoj muzici. U jednom interviewu iz 1978. godine, Dylan je izjavio: “Ona uglavnom izvodi ljubavne pjesme i one koje su poput molitve, sa ukomponovanom violinom i bubnjem. Njen otac je pojao molitve i pretpostavljam da je bila toliko dobra kada je pokušala da pjeva iza njega, da joj je onda dopustio pjevati profesionalno.

Ona je sada preminula, ali nije zaboravljena. Ona je izvrsna. Mislim zaista je odlična.” 

Inače, od imena iz novije rock historije, može se izdvojiti preminuli Kurt Cobain, pjevač alternativnog grunge sastava Nirvana. Grupa je prije nešto više od dvije decenije imala hit pjesmu: Come as you are, čiji refren i naslov odaje stih od Mevlane Rumija iz Mesnevije – “Dođi samo dođi, ko god da si”.

Istraživanje o jeziku, odnosno jezicima je važan dio ove knjige. Možda i nije baš previše poznato širokim narodnim masama, kako u balkanskim krajevima, tako ni na Zapadu, a valjda ni na Istoku, da savremeni engleski jezik, kao jezik globalizacije i računarske informatike, ima dosta zajedničkog sa arapskim. Evo šta naša knjiga kaže o tome:

“Na listi od deset jezika koji su doprinijeli nastanku većine riječi u engleskom, arapski je šesti po redu. Ova pozicija se nije mijenjala zadnjih stotinjak godina uprkos (ili možda upravo zbog) ratova, geografskih preokreta ili promjene obrazaca u trgovini i emigraciji.

Na primjer, 1892. godine, Stanfordov Rječnik angliciziranih riječi i fraza, otkriva da je arapski bio sedmi najvažniji jezik pri nastanku riječi u engleskome. Samo su latinski, kao broj jedan, zatim francuski, talijanski, španski, grčki i “hindu” bili važniji u to vrijeme. Arapski jezik je do 1994. godine postao šesti, iza francuskog koji je dospio na prvo mjesto, te japanskog, španskog, talijanskog i latinskog, prema podacima iz historijskog rječnika o doprinosu arapskog jezika engleskom.

Učenjaci još raspravljaju o tome koliko je arapskih riječi ušlo u engleski jezik. Garland Cannon, profesor emeritus engleskog jezika pri Univerzitetu Texas A&M, i autor knjige naslova “Arapski doprinos u engleskom jeziku”, izbrojao je 2338 riječi i fraza što barem djelimično proizilaze iz arapskoga. U svojoj studiji iz 1996. godine – “Arapski doprinosi engleskom rječniku,”

James Peters i Habib Salloum kažu da preko 6500 engleskih riječi ili njihovih derivata dolaze iz arapskog jezika, ili su preneseni u engleski preko arapskog. U prvoj ozbiljnoj studiji na ovu temu, iz 1933. godine – “Arapske riječi u engleskom”, Walta Taylora, kaže se da ima oko hiljadu glavnih riječi arapskog porijekla u engleskom jeziku i više hiljada izvedenica iz tih riječi.” 

U današnjim medijskim govorancijama o apstraktnim uspostavama novog (ili više novih) kalifata/hilafeta, možda bi trebalo obratiti pažnju na ove sljedeće historijske podatke, istovremeno ironične i zanimljive, koje nudi Curielova knjiga:

“Čak je i naziv ‘California’ na tragu arabizirane Španije. U svom romanu iz 1510. godine – “Las Sergas de Esplandian”, pisac Garci Rodriguez de Montalvo opisuje ostrvo od Indiosa kojim upravlja kraljica nazvana Calafia. Montalvo se borio u španskoj Reconquisti i napisao je ovaj roman u vrijeme Kolumbovih kontinentalnih otkrića. U svom romanu de Montalvo smješta kraljicu Calafiju u zemlju Californiju, odakle se ona priključuje ‘paganima’, što se bore za kontrolu Konstantinopolisa.

U svojoj knjizi – “Zemlje obećanja i očaja: Hronike rane Californije, 1535-1846” autori Rose Marie Beebe i Robert M. Senkewicz, kažu da je de Montalvo formirao kraljičino ime i njena feudalna dobra iz arapske riječi khalifa.

“Imena Calafia i California su ukorijenjena u arapskoj riječi khalifa, koja je stigla u engleski jezik kao ‘caliph/kaleef/halifa”. Pisali su Beebe i Senkewicz – “Korištenje izraza jasno ide na prizivanje uma reconquiste”. U romanu je California dosljedno povezivana sa zlatom i blagostanjem.” De Montalvov roman, prema mnogim procjenama, nadahnuo je španske istraživače da zemlju koju su otkrili na američkoj zapadnoj obali imenuju California.” 

Za kraj, podsjetimo se na još jedan podatak koji nudi ova knjiga, a koji baš nije toliko nepoznat i mimo ovih istraživanja. Naime, svi smo učili da je Kristofer Kolumbo otkrio Ameriku u vrijeme Reconquiste – osvajanja Juga Španske od strane katoličkih kraljeva sa Sjevera. Islamska civilizacija je imala svog udjela i u Kolumbovom podvigu, preciznije, islamske nauke tog vremena, kao i jevrejske.

Navodno, motivacija za otkrivanje Amerike (po prvobitnoj ideji Indije), mogla bi se povezati sa muslimanom Abu al-Abbas Ahmad al Farghanijem, koji je bio priznati astronom devetog stoljeća, jer su njegove teorije o dijametrima Zemlje bili olakšica u pomorskoj navigaciji. Bez al-Farghanija, možda Kolumbo ne bi pokušao ostvariti putovanje iz 1492. godine, barem ako je suditi po Kolumbovom prvom biografu, njegovom sinu Fernandu.

Kolumbo je izučio al-Farghanijeve proračune u njihovom latinskom prijevodu, i koristio je latinizirano ime ovog astronoma, zapisavši u svoj dnevnik sljedeće:

“Ostvario sam vlastiti sporazum sa Alfraganusom.” Pored al-Farghanija, i Kolumbo i drugi tadašnji evropski istraživači, proučavali su radove arapskog naučnika Abu Abdullah Muhammeda al-Idrisija iz 11-og vijeka, čijom su kartografijom postavljeni standardi pomorske preciznosti.

Globalna razmjena simbola

Kao što se i vidi na ovom polusatiričnom crtežu, neko se baš potrudio oko montaže. O čemu se zapravo radi? Jedan od vizuelnih simbola savremene Amerike, globalno poznati, jeste Mickey Mouse. Ima bezbroj Disneyevih likova za djecu, ali je Mickey postao i ostao nekako najprepoznatljiviji ‘globalno-američki’ brend. Postoje kontroverze oko njega širom svijeta, jer su ga i prihvatili, ali i odbijali u raznim neameričkim kulturama.

Po nekima nije bio za djecu, po drugima predstavlja simbol američkog neokolonijalizma, po trećima je najomiljenija dječija igračka. Neovisno od svega toga, on je i dalje prepoznatljiva svjetska pojava i ne samo među djecom koja vole crtane filmove.

Zato je preminuli sarajevski novinar Irham Čečo, prije par godina postavio na internet blogu ovaj crtež nepoznatog autora, gdje je Mouse predstavljen kao marokanski Berber, koji svira tradicionalni instrument sa Magreba, što će reći, ovo je možda novi vizuelni simbol “uvezivanja” moderne Amerike i muslimansko-arapske kulture.

Umjesto zaključka

“Ipak se okreće”, legendarne su riječi koje se službeno pripisuju Galileu Galileju, mada neki smatraju da ih je izgovorio Giordano Bruno uoči svog spaljivanja na lomači. No, za kraj nam nije najvažnije ko ih je zapravo izgovorio.

Važnije nam je ono na šta se odnose, a to je Zemlja, koja se dakle ipak vrti, okreće, a sa njom se (o)kreće i muzika, ploveći sa jednog kontinenta na drugi, pa onda opet na početak, i tako u nedogled. Muzika se vrti a Zemlja pleše. Tako ritmovi spoje poneke razdvojene civilizacije čak i onda kada one nisu svjesne da ih je nešto spojilo. Možda je tako bilo nekad, a danas se ta ista muzika okreće, ali na CD-u. Ipak se dakle okreće (CD). Neka se okreće, trebala se vrtjeti i prije, davno prije.

Detalj iz muzičkog muzeja grada Seattle-a, u kome je djelimično objašnjeno arapsko porijeklo gitare i afričko porijeklo američkog bendža

LITERATURA
• Curiel, Jonathan, Al’ America: Travels Through America’s Arab and Islamic Roots, The New Press, San Francisco, 2008.
• Plečko, Drago, pismeno predavanje u Samoboru, Hrvatska, 2008.
• Karahodžić, Mehmed, Poruka Indijanaca, Connectum, Sarajevo, 2013.
• Cleary, Kristen M., Tomić, Paulina, Mudrost Indijanaca, Nova Akropola, Zagreb, 2004.
• Telibećirović Amir, Bosna je indijanski rezervat usred Evrope, Start BiH – Denameda, 2012.
• Telibećirović A., The Doors su slušali Arape, a Elvis je čitao Khalila Gibrana, Start BiH – Denameda, 2013.
• T. Amir, Afro blues i sufijski jazz protiv predrasuda, Časopis Behar 122, Zagreb, 2014.
• Beydoun A., Khaled, Afrički robovi su prvi u Americi postili Ramazan, Časopis Behar 117-118, Zagreb, 2014.

Internet: 
• Main Street USA – Gallup, New Mexico, Al Jazeera, 2007;
youtube.com 
• Cherokee Muslims, 1996;
themodernreligion.com
• Islam in America, “Muslims got the blues,” BBC and Al Jazeera, 2008; youtube.com

Ilustracije: 
• Naslovnica knjige – “Al America, Travels Through America’s Arab and Islamic Roots,” vlasništvo: The New Press, San Francisco, USA.
• Tony Angastiniotis, autor: Haris Kurić, Sarajevo.
• ‘Tinariwen’, autor: Thomas Dorn, USA.
• Mickey Mouse, nepoznati autor. FB profil – Irham Čečo.
• Music Museum in Seattle, autor: Tom Thurber, Seattle.

Bošnjaci net