Zanimljivu priču zabilježili smo na imanju Sabine Prokošak-Zumeri koja se sa suprugom Amnijem, nakon izbjeglišta u Hrvatskoj, skrasila u bugojanskom naselju Šumelje.

– U Bugojno smo došli prije pet godina. Ja sam, inače, rođena u Jajcu, a moj suprug je s Kosova, tačnije iz Mitrovice. Upoznali smo se prije 22 godine u Splitu, gdje smo živjeli osamnaest godina, priča Sabina.

Cijeli roman bi se mogao napisati, dodaje, o životnim putevima kojima su hodili, u želji da svojoj djeci osiguraju sve što je potrebno.

– Nije bilo uvijek jednostavno, puno smo radili, trudili se. Ništa nam nije bilo teško. Danas smo ponosni na ostvarene rezultate, naglasila je.

Posebno je ponosna na plasteničku proizvodnju paradajza i paprike iako je, kaže, bila “autsajderka”  u tome poslu koji se, priznaje, za kratko vrijeme iz hobija pretvorio u perspektivan biznis.

– Nikada ranije nisam uzela ni motiku u ruke. Po struci sam krojačica i, za razliku od vremena kada smo podizali plastenike, sada sam zaposlena. Suprug se bavi trgovinom, tako da nam je ovo dodatni posao, koji radimo s ljubavlju, kaže Sabina.

Rukom pokazuje na dva plastenika nadomak kuće, od kojih jedan zauzima površinu od stotinu, a drugi  oko pedeset kvadratnih metara.

– U manjem plasteniku smo proizveli 1,2 tone paradajza, od kojih je svaki imao težinu veću od 230 grama. Svu količinu smo uspjeli prodati, većinom komšijama koji su naš paradajz u gajbama nosili i izvan BiH, u Sloveniju, Njemačku…, ističe ova vrijedna žena.

Smatra da bi vlasti na svim nivoima trebali imati više sluha za ljude bez posla, ali i sve one koji su prinuđeni da se, zbog malih bh. plaća bave poljoprivredom, kako bi lakše osigurali novac za plaćanje režija, smještaj, ili školovanje djece.

– Jedan ovakav manji objekt košta oko 3.000 KM. Da smo u mogućnosti, rado bismo proširili proizvodnju. Jer, prvog jula smo ubrali prve plodove i vratili uloženi novac. Već iduće godine, bit ćemo u finansijskom plusu, naglasila je.

Životne škole su, zaključuje, teške i čovjek se privikne na sve, pa i na poslove koje nikada nije mogao ni sanjati da će ih raditi.

Raduje je da i mlađi članovi porodice sudjeluju u svakodnevnim obavezama u plastenicima.

– Imamo četvero djece, uzrasta od 5 do 21 godine. Kada zatreba, pomognu, i ja se nadam da će tako biti i ubuduće, kaže na kraju Sabina Prokošak-Zumeri.

Autor: Fena / pravisavjeti.info