Mirsad Sinanović (61) radi već više od 35 godina u novinarstvu.

Dobitnik je nagrade Udruženja novinara BiH „Ratni reporter za 1994. godinu“.

Ima više nagrada za prozu, i u BiH i u inostranstvu.

Danas živi u Sarajevu i radi na TV Sarajevo.

PATRIA: Povod za ovaj razgovor je Vaša knjiga „Žrtvovanje vuku“ koja je izišla na bosanskom jeziku 2003., a posljednjih godina se objavljuje i prodaje u velikom broju zemalja kojima je arapski službeni jezik. Po nekim činjenicama Vi ste najčitaniji bosanski pisac u islamskim zemljama. Kako se to dogodilo?

SINANOVIĆ: Teško je i meni objasniti da knjiga preko noći bukne u velikom broju zemalja u kojima je arapski službeni  jezik. Ali da poredam neka događanja, pa da dođemo do odgovora. Knjiga je izišla u Sarajevu 2003. godine. Tek 2009. ugledni profesor sa Kairskog univerziteta dr. Muhamed Sejjid Addsuuki je vidio knjigu. Naši studenti u Kairu su mu čitali i istovremeno usmeno prevodili knjigu na arapski, a on je to od njih tražio danima dok mu je nisu konačno pročitali. Onda me osobno potražio u Sarajevu. S obzirom da je tema knjige genocid nad muslimanima u istočnoj Bosni, a pisana na osnovu autentičnih izjava, tražio je od mene da ga vodim u Foču, da posjeti naše izbjeglice po selima i da s njima razgovara. Nakon što se uvjerio u istinitost sadržaja romana u okolnim fočanskim selima, vratio se u Kairo i zatražio od prestižne izdavačke kuće u islamskom svijetu „Dar-u-selam“ da ovu knjigu prevede na arapski i objavi, što je i urađeno.

Recenziju je napisala književnica i profesorica arapske književnosti Iham Muhammed Sabri Bira Džakli. Nakon mog potpisa ugovora sa direktorom ove izdavačke kuće 2010. godine, knjiga se pojavila u knjižarama Kaira . Ostalo se sve samo događalo. Ja sam prodao autorska prava, a ova kuća ih je prodavala drugim u kojima je arapski službeni jezik. Sve se odvijalo veoma brzo. Radilo se o enormnim prodajnim tiražima što je i mene iznenadilo. Meni se danas mailom javljaju čitaoci iz Kuvajta, Palestine, Arabije, čak i Iraka, Aleksandrije.., a ja ta pisma prevodim i arhiviram.

„Žrtvovanje vuku“ je primjer romana koji sam sebi otvara vrata, nalazi čitaoce neovisno od autora. Ti likovi iz romana, nastali od 2001. do 2003. godine i danas  žive u srcima velikog broja čitalaca širom svijeta. Zvanično, roman je u Bosni doživio pet izdanja, a „nacrno“ štampan u najmanje još toliko. Knjiga je prevedena i na engleski, a pogovor je napisao, na što sam posebno ponosan, slavni novinar Roy Gutman, dobitnik Pulicerove bagrade. Posljednjih godina dva ugledna filmska redatelja u više navrata razgovarala su sa mnom o snimanju filma prema ovom romanu, a ti razgovori i danas traju. Problem je što bi, prema njihovim zamislima, ovo morao biti visokobudžetni film za naše prilike. Vidjet ćemo.

PATRIA: Vaš roman „San Hasana Nazira“ izdala je prije devet godina Izdavačka kuća „Timaš“ iz Turske. Koliko sam upućen, junak romana je Hasan Nazir, graditelj Aladže džamije. S obzirom da je, nakon njenog rušenja, ponovna gradnja ove džamije, nacionalnog spomenika, u toku, ovo je vrijeme podsjećanja na ovu priču o neimaru i jednoj od najljepših džamija u Osmanskom carstvu. Ovo je još jedna zanimljivost. Koliko znam Vi ste na promociji u Turskoj nagovijestili gradnju ove džamije?

SINANOVIĆ: Promocija knjige bila je u Istanbulu, „Topkapiju“, dvorcu svih sultana iz osmanskog vremena.  Kakva je to bila promocija? Kada danas gledam videotraku s ove promocije, kao da to sve ponovo sanjam.  Prepun „Topkapi“, mnogo onih koji su govorili o knjizi, dvadesetak tv. kuća. Ja sam na kraju rekao da sam u svome romanu Aladžu džamiju sačuvao u svojoj mašti, a da bi je neimari Turske mogli ponovo i fizički oživjeti i tako fizički sačuvati, da bude kao u onome snu njena graditelja Hasana Nazira.

Te riječi su žestoko ganule prisutne. Već te večeri razgovarano je o njenoj gradnji, a danas, radovi idu svome kraju. Bavim se mišlju da uradim dramatizaciju romana „San Hasana Nazira“, ili da to uradi neko kome je to profesionalan posao, pa da to ponudim nekom od pozorišta. Bio bi to dar za moju Foču, grad u kome sam završio osnovnu i srednju školu, proveo djetinjstvo.

PATRIA: Pozorišni kritičar Vojo Vujanović prije nekoliko godina napisao je dramatizaciju Vašeg romana „Kulin“ u uzvedbi Narodnog pozorišta iz Mostara?

SINANOVIĆ: Tada su gosti Mostarskog pozorišta, samo za ovu predstavu bili glumci Sijamija i Kurić iz Sarajeva, te Baletni ansambl glavnog grada. Nakon premijere u Mostaru i Sarajevu, predstava je, prema izboru tadašnjeg selektora, izvedena i na međunarodnim festivalima u Brčkom i Zenici. Bio bi grijeh ne reći da je veoma uspješnu dramatizaciju moga romana napisala dramturginja Ornela Čolpa. Redatelji koji su je čitali, ocijenili su je najvećom ocjenom. Nakon one Vojine dramatizacije, mislim da je vrijeme da ovu Ornelinu ponudim Umjetničkom savjetu Narodnog pozorišta u Sarajevu.

PATRIA: Mnogi čekaju pojavu vašeg romana ‘Sokollu Mehmed-paša’. Izdavačka kuća „Planjaks“ najavila je njegovo objavljivanje u ovoj godini? Opet historijska tema.

SINANOVIĆ: Mislio sam da se više neću baviti historijom, ali mi se ona sam nameće. Slučajno sam vidio više autentičnih dokumenata na osmanskom jeziku iz kojih se vidi da je Mehmedovom ocu bilo ime Džemaludin, djedu Hasan, a i pradjed mu je imao muslimansko ime, a čukundjed bogumilsko.

U tim tefterima o popisu stanovništva iz tog vremena nema nikakvog Baje, niti Bajice, a onaj Makarije je bio Grk. To me navelo na istraživanje od Mehmedovog odvođenja kao dječaka iz sela Sokol, u kasabi Rudo, kadiluku Višegradskom, pa sve do atentata na njega. Ovo je jedna priča u kojoj je prikazan Mehmed onakav kakav jeste, bez neke mistike i legendi. Novo za čitaoca je to što je Mehmed od malih nogu bio praktični vjernik, a otuda i njegov nadimak „mudri vezir.“

Kada se sultan Fatih pored Crepoljskog jezera spustio na Ravne bakije 1463. godine tada je prihvatio savjet svog šejha Akšemsettina da ovoj zemlji dade status posebne pokrajine u Carstvu, s obzirom na posebnost stvaranja njenog naroda, kako mu je to rekao šejh. Već tada je posebna divširma (propis o regrutaciji) važila za Bosnu, probirana su za dvor samo obrezana djeca. Pazite, Mehmed je rođen 1505/6. godine, više od 40 godina nakon dolaska sultana Fatiha, a i prije te četiri decenije bilo je islama u Bosni.

To govori podatak da je sultan Fatih prije odlaska kod osnivača Šehera Isak-bega Ishakovića obišao sedam kaburova, sedam velikih zatova, a oni su živjeli i „preselili“ mnogo prije nego što je on došao u Bosnu.  I danas svako od nas može ove kaburove obići na teritoriji Sarajeva i uvjeriti se u  ovo što govorim. Roman je zanimljiv za onoga koji voli ovakve teme.

PATRIA: U književnim krugovima često se čuje da je umjetnost danas oslobođena bilo kakve uloge i odgovornosti u društvu. Mnogi kažu da bi joj to ubilo kreativnost. Šta je vaš stav?

SINANOVIĆ: Umjetnost je danas uključena u opću destrukciju čovjeka i svijeta, udaljava se od Istine i obesmišljava svoje postojanje. Kao da neko u nekim visokim ložama programira njenu propast, kao i društva u cjelini, koga ona negira. Moderna umjetnost se dokazuje autorovom individualizacijom, rušenjem svega postojećeg, pogotovo uspostavljenih bilo kakvih načela. Inače, demokratija je najranjiviji sistem vlasti u povijesti.

Radi šta hoćeš, jer si slobodan. Sve možeš skrnaviti, a da se to nazove „osvajanjem slobode.“ U vremenu smo velikih naučnih dostignuća, a idemo ubrzano našoj propasti, što govori da napredak nauke nije i napredak u otkrivanju Istine. I teško je objasniti zašto se niko ne vraća tradicionalnom znanju kada ovako ubrzano s našim zabludama idemo ka propasti civilizacije i tradicijskih vrijednosti i o tome nema spora.

I mi smo se uključili u rušenja svojih vrijednosti. Nemoguće je da dva najveća bh. pisca Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran, nisu dobitnici Mešine nagrade za književnost. Stvoreni su paralaleni društveni procesi, u kojima je vrijednost ponižena, a licemjerje nagrađivano i slavljeno. U poziciji smo da najveće istine uzimamo kao najveće laži, a bedastoće kao istine.

Recimo, u filmskoj umjetnosti dominira nasilje. Na početku jedne tv. serije može se čuti: “Dobro došli u Miami, gdje se zločini događaju svaki dan.“ Umjetnost  nam stranputicu predočava kao put, a mediji nas senzacijama i crnom hronikom mentalno uništavaju. Sve je podložno profitu. I sve je, nažalost, važnije od ljudskog bića.