Statistika je neumoljiva, a ona kaže da je Unsko-sanski Kanton vodeći u BiH po broju nezaposlenih osoba, a stopa nezaposlenosti penje se ka 60 posto.
Piše: Fahrudin Vojić

Početkom juna ove godine okupivši se na gradskom trgu bihaćki srednjoškolci su poručili “Želimo znati kada će ovo – Šuti i trpi – prestati“. Ovo okupljanje simboličnog naziva “Protest u 5 do 12“ bio je dio kampanje članova „Mreže vijeća učenika BiH“ koja je provedena na području cijele Bosne i Hercegovini.

Uprkos medijskim zamagljivanjima istine i slatkorječivim govorima političara statistika je neumoljiva, a ona kaže da je Unsko-sanski Kanton vodeći u BiH po broju nezaposlenih osoba, kojih ovdje u lijepoj Krajini, kako je utješno zovu, valjda želeći barem malo ublažiti lošu socijalno-ekonomsku sliku, prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku ima 46.000. Prema tvrdnjama analitičara, to znači da se nezaposlenost lagano penje ka 60 posto.

Šta se to dešava?

Ljudi se počinju pitati – šta nam se to dešava!? Pozitivnih stvari je vrlo malo i na prste se mogu nabrojati tokom godine, dok je surova svakodnevica ispunjena uglavnom negativnostima, crnjacima, političkim nesuglasicama i previranjima. Moje generacije gotovo da i nema u Bihaću. Sedamdeseta ranjena mladost, kako ju je nekada u opkoljenom bihaćkom okrugu nazvao Nermin Puškar, gotovo da je otišla, izumrla i nestala…

Kasnije su se neke nove generacije pokušavale spasiti pjevajući, svirajući, studirajući, moleći se Bogu, ali kao u nekom trileru uvijek bi kao kletvom pogođeni bivali iznova slomljeni i prizemljeni.

Ljeto je i prilika da se susretnemo sa nekim ljudima koje nismo vidjeli godinama, koji su pobjegli glavom bez obzira u potrazi za boljim životom.

Pitam jednog: „Što si otišao, a imao si posao? Radila ti je i supruga?“

On odgovara: „Otjerala me loša društveno-politička situacija, negativnosti i crnjaci“.

Ne znam šta bi čovjeku rekao, iako na prvi pogled malo začuđujuće izgleda otići, a imati posao. Šta je tek sa nezaposlenima…?

Njemačka je pokupila posljednji val mladih iz Bihaća i Krajine. Ostali su entuzijasti i oni koji vjeruju da ipak ima nade.

A ima li nade sa ovakvim političarima…? Ima li smisla živjeti u mjestu gdje su vladari nepravedni i nemarni prema narodu? Ako se stanje ne može promjeniti, onda je odlazak nužda kojoj nema alternative.

Razlozi odlaska

Kako navode kolege novinari koji su se bavili analizom ovog fenomena, tri su glavna razloga zbog kojih mladi odlaze vani.

Prvi i ključni razlog je posao. Do posla se teško dolazi, a ni političke stranke više ne mogu da zaposle kao što su nekad to radile. U tome ih uveliko spriječava prevelika opterećenost budžeta usljed ogromnog broja zaposlenih koji su uspjeli da se ušlepaju u vrijeme kada se zapošljavalo narodnim žargonom kazano „Šakom i kapom“.

Drugi razlog je negativna i pesimistička atmosfera koja vlada među ljudima. I oni što rade stalno nešto kukaju i žale se. Plaće kasne, a cijene skaču. Rate kredita pristižu, a porezi sve veći. Tu je i prekomjerna doza bavljenja politikom, te čitanje vijesti sa lokalnih portala koji uglavnom pišu o negativnim dešavanjima u gradu.

Treći i nimalo zanemariv razlog je što mladi ovdje ne vide svijetlu budućnost niti prosperitet. Ako uzmemo u obzir prva dva razloga, onda se treći nameće sam od sebe. Kada imate situaciju u kojoj nezaposlenost doseže vrhunac, a politički predstavnici i lokalni lideri ne vode uopće brigu o tome, sve to skupa rađa pesimizam i negativizam, a onda se bezidejnost i beznađe sami nameću.

Takva situacija tjera mlade da odlaze u potragu za boljim životom. Na političarima i stručnjacima iz različitih oblasti koji su uposleni u državnim institucijama i primaju dobre pare, a malo ili gotovo nikako ne rade, na njima je da pronađu rješenje, implementiraju ga, a zatim ga realiziraju.

Može li se trend zaustaviti?

Prema tvrdnjama nekih analitičara, iz Bihaća je samo u posljednje dvije godine otišlo blizu 10.000 ljudi.

Na prvu mi se činilo kao prenapuhavanje i onda sam o tome počeo sve više da razmišljam. Tako sam tokom večernjih šetnji negdje pred ljeto, posmatrao stambene objekte u centru grada i primijetio da u vrlo malom broju njih gori svijetlo. Pomislio sam – vjerovatno su ljudi malo izašli vani ili su na putu.

Međutim, kada sam to isto vidio nekoliko noći zaredom tokom cijele sedmice, pa onda tokom mjeseca, a k tome dodao još i prazan gradski trg i ulice – osim kada turisti i dijaspora dođu – shvatio sam da u tim analizama ima dosta istine.

Neki dan me prijatelj iz Bužima pita: „Je li istina da Bihać postaje drugi Drvar?“, aludirajući time na činjenicu da je Drvar već odavno grad staraca i da se Bihaću nešto slično piše ako se nekim čudom ovaj, sve veći, odlazak ne zaustavi.

Slijedom takve logike pitanje „Kako zaustaviti odlazak?“, samo se nameće. Nema tu neke posebne filozofije. Jednostavno je. Ljudi traže priliku za posao, rad. Oni također žele da žive u sigurnom društvu unutar koga svaki pojedinac može da ostvari osnovna ljudska prava.

Tu je i pitanje obrazovanja i njegove kvalitete, zatim sadržaji kojih trenutno vrlo malo ima. U Bihaću sve se svodi na prirodne ljepote i atrakcije, a činjenica je da nove generacije žele nešto drugo. Šta? To bi vlasti trebale da osluškuju i prate.

Dakle, zaključak bi bio da se odlazak, kao i sve drugo negativno, može zaustaviti naravno. Samo treba malo dobre volje, truda i rada na tome.