Razmišljamo li ikada o riječima „Allahu ekber“, koje izgovaramo prilikom stupanja u namaz, pri odlasku na ruku, prilikom činjenja i između dvije sedžde te prilikom ustajanja na slijedeći rekat ili ostajanju na sjedenju.

Za portal www.pravisavjeti.info, piše Ef. Aldin Adilović

Zašto baš riječi „Allah je najveći“? Ko je to velik pa je On najveći?

Svjesni smo naše skrušenosti u namazu koja i nije baš na zavidnom nivou, dok nas Muhammed s.a.v.s., uči da od namaza imamo onoliko koliko smo prisutni u njemu, procentualno.

Povežimo sad skrušenost i riječi „Allahu ekber – Allah je najveći“.

Prilikom stupanja na namaz dižemo ruke spram ušiju, simbolički bacajući dunjaluk i trenutnu preokupaciju njime za leđa. Zatim izgovaramo riječi koje znače da trenutno nema tog problema, obaveze, aktivnosti koja je veća od Gospodara.

Sada si na namazu i jedina preokupacija treba da bude On, Gospodar svih svjetova.
Eh tu nastaje problem. Stajući na namaz, prethodno ne očistivši nijet, dovodimo se u situaciju da razmišljamo o nečemu drugom.

Dok činimo ruku muče nas neki drugi problemi. Čineći sedždu planiramo nešto treče. Koliko god imao problema ili obaveza, koliki god da su ti problemi, nisu i ne smiju biti veći od tvog Stvoritelja.

Pa zar dostoji čovjeku da u trenutku kada je najbliži Allahu, razmišlja o nečemu drugom. Zapitajmo se kome to sedždu činimo? Svojim obavezama ili Gospodaru.

Zaboravimo te svoje „velike“ obaveze i učinimo ih malim u namazu kako bi riječi „Allahu ekber – Allah je najveći“ bile u pravom smislu izgovorene.

Za portal www.pravisavjeti.info, piše Ef. Aldin Adilović