Koliko smo sigurni na internetu?

Mislili ste da ste sigurni ukoliko koristiti VPN, ili pretražujete internet u “incognito” tabu? Ne nadajte se previše, na internetu niko nije siguran.

Mit 1: “Niko ne želi da provali u moj računar, nemam ništa vrijedno”

Osnovna ideja kojom se vodi većina korisnika je da je internet ogroman, i da su šanse da se desi nešto loše jako male, posebno ako ništa značajno nemamo na računaru. Frederik Lejn objašnjava da hakeri ne moraju uvijek nužno tražiti neke informacije na našem kompjuteru, već ga mogu iskoristiti za dalje napade, ili da jednostavno sačuvaju neke ilegalne fajlove na njemu bez našeg znanja.

Čak i da korisnik zaista nema ništa bitno na računaru, vjerovatnoća da je bar u jednom trenutku ostavio trag o svom identitetu može da bude od velike koristi hakeru, čak i za preuzimanje njegovog identiteta.

Mit 2: Servisi poput Tora i VPN-a su potpuno anonimni

Ovu tvrdnju slobodno možete reći studentu sa Harvarda koji se prijavio na TOR sa računara koji se nalazio u sklopu univerzitetskog kampusa, kada je poslao prijetnju bombom prošlog decembra. Možete da zamislite njegovo iznenađenje kada ga je policija locirala, i identifikovala računar koji je korišćen za pristup mreži u određenom vremenskom periodu.

Uvijek imajte na umu da je veoma teško, skoro pa nemoguće za prosječnog korisnika, da bude potpuno anoniman na internetu.

Mit 3: MAC filtriranje i onemogućavanje SSID Broadcast-a je dovoljna zaštita za moju Wi-Fi mrežu

“Security through obscurity” možda ponekad i ima učinka, ali ne u slučaju korisničkih Wi-Fi mreža. Još uvijek postoje ljudi koji mreže ostavaljaju nezaštićenima, računajući na MAC filtriranje i sakrivanje SSID-a, što možda uspije za prosječnog korisnika, ali ne i za nekoga ko je odlučio da provali na mrežu.

Stručnjaci smatraju da bilo ko sa tehničkim znanjem upadanje u takvu mrežu nije nikakav problem, i da je pokušaj takve zaštite jednostavno beskoristan.

Mit 4. “Incognito način rada štiti moju privatnost”

Korisnici su u pravu kada misle da “incognito mode” u internet pretraživačima štiti u određenoj mjeri (ne pamti istoriju pretraživanja, šifre…), ali samo od ljudi koji imaju pristup tom računaru. Za internet ovaj način pretraživanja ne vrijedi.

Mnogi ljudi smatraju da njihov internet provajder ne može videti šta oni rade na računaru, ili da se ne mogu pratiti u takvom načinu rada, ali ništa od toga nažalost nije tačno. Sve šta radite na internetu se vidi.

Mit 5. “Anti-malware alati mi nisu potrebni, ne radim ništa rizično”

Ovdje griješi veliki broj korisnika, koji misle da ukoliko ne posjećuju rizične sajtove, nikada se neće zaraziti nekim virusom ili malware-om. Međutim, stručnjaci i dalje savjetuju da se koristi kakva-takva zaštita za računar. Kao primjer navode da korisnici mogu da budu na potpuno poznatoj adresi koja je postala žrtva hakera.

Nedavno je na YouTube oglasima korišćen “Styx exploit” koji je prijetio da inficira sve posjetioce kojima su se učitali takvi oglasi.

Za kraj, Lifehacker je sa svojim stručnjacima zaključio kako mitovi možda nisu 100 odsto pobijeni, ali je svakako nužno preuzeti inicijativu, i osigurati računar što je moguće više, čisto za svaki slučaj.