Kakvo je stanje sa otkupnom cijenom ‘crvenog zlata’ u regionu

Pretvara li se “crveno zlato”, kako tepaju malini u “plodove gnjeva”.

Kombinacija povoljnih uslova posljednjih godina je Srbiju pretvorila u najvećeg svjetskog izvoznika malina za razliku od Bosne i Hercegovine. Ali daleko od toga da problema nema kod svih. Nakon neregulisanog rasta, pojavljuje se potreba za uspostavljanjem sistema nadzora i kontrole kvaliteta jer “samoregulacija” više koristi onima koji su manje zaslužni za proizvodnju ovog voća.

Nezadovoljstvo među  malinarima zbog otkupne cijene proizvoda se posljednjih mjeseci sve više intenzivira. Njihovi posljednji protesti održani su 25. decembra prošle godine, takođe u Beogradu, no nisu doveli do rešenja problema otkupne cjene maline. Uzrok nezadovoljstva malinara je izrazito niska prošlogodišnja cjena u iznosu od 135,00 dinara po kilogramu koja je dovela u pitanje njihov opstanak, što je jednako 2,23 KM. Prema rječima malinara, “s tom cifrom se ne mogu pokriti ni troškovi proizvodnje”. Adresa zahtjeva je ministar poljoprivrede Branislav Nedimović koji situaciju tradicionalno objašnjava “stanjem na tržištu”, dok preciznije nego on, malinari kao glavni problem navode oligopol otkupljivača.

Proizvođači malina su se još ovog ljeta žalili kako otkupna cjena maline ne prati rast cjene izvoza proizvoda. Cjena otkupa varira u zavisnosti od toga da li je formirana prije ili poslije berbe, u skladu sa ponudom i potražnjom na tržištu. Zato se prije berbe formira okvirna cjena ili tzv. “akontna cena”. Ovog ljeta, akontna cjena otkupa po kilogramu malina je iznosila od 120 do 160 dinara ili 1,99 do 3,14 KM, pri čemu cjena troškova proizvodnje iznosi oko 140 dinara ili 2,32,00 KM. U isto vrijeme, izvozna cjena se kretala od 2.1 do 3.8 eura ili 4,12 KM do 7,42 KM, zavisno od kvaliteta i sorte maline. Da bi se bolje razumjelo kako funkcionišu uslovi formiranja cjene otkupa maline, nužno je razjasniti pod kojim se uslovima sklapaju poslovni ugovori između proizvođača i otkupljivača.

Problemi nastaju u vezi sa dugoročnim (tipskim) ugovorima o poslovnoj saradnji u proizvodnji i otkupu koje proizvođači zaključuju sa otkupljivačima početkom svake godine. Na osnovu ovih ugovora, veliki broj proizvođača od otkupljivača dobija hemijske preparate i gnojiva koje ne isplaćuju u gotovom novcu, već vraćaju u malini u periodu otkupa.

U momentu zaključenja ugovora, proizvođačima je poznata samo cjena repromaterijala, no ne i cjena po kojoj će prodavati malinu, za koju je u samom ugovoru navedeno da će biti “tržišna”. Samim tim, proizvođač nije siguran koliko će vrijediti njegov proizvod u momentu otkupa, odnosno koliko će zaista morati da plati hemijske preparate i gnojivo kada se formira akontna cjena. Zbog nedostatka sopstvenih sredstava za pokrivanje troškova proizvodnje, veliki broj malinara sklapa ovu vrstu rizičnih ugovora koji ih a priori dovode u podređeni odnos spram otkupljivača.

Damping ili tržišni poremećaji?

Zbog pritiska malinara i optužbi da su otkupljivači, tzv. “hladnjačari” odgovorni za prošlogodišnju izrazito nisku otkupnu cjenu, ministarstvo poljoprivrede je zatražilo od Komisije za zaštitu konkurencije da sprovede analizu tržišta i da ustanovi da li je došlo do “tržišnih poremećaja”, odnosno, da li je niska otkupna cjena maline prošle godine, uzrokovana uticajem otkupljivača na tržište. Neki podaci iz analize komisije pokazuju kako prošlogodišnji otkup malina nije protekao bez tržišnih devijacija.

Na primjer, poređenje cjena otkupa i izvoza maline u 2016. i 2017. godini je veoma ilustrativno. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede Srbije, u 2016. godini, prosječna izvozna cjena maline je bila 2.57 eura ili 5,02 KM po kilogramu, dok je prošle godine cjena pala za 15 posto, te je iznosila 2.18 eura ili 4,26 KM za istu količinu.

Kada računici pridodamo da se prosječna cjena otkupa u 2016. godini kretala oko 240 dinara po kilogramu ili 3,97 KM, a u 2017. godini oko 135 dinara  ili 2,23 KM, otkriva se jasno vidljiv disbalans. U 2016. godini, razlika između izvozne i otkupne cjene je iznosila oko 60 dinara ili 0,99 KM, dok je prošle godine ta razlika narasla dvostruko, te iznosila oko 122 dinara ili 2,02 KM.

Ovo poređenje plastično pokazuje da su otkupljivači prošle godine dampingom cjena otkupa jednostavno sebi uzeli duplo veći profit. Međutim, Komisija za zaštitu konkurencije je hladno utvrdila da nije došlo do poremećaja na tržištu otkupa malina, iako podaci iz same analize, u najmanju ruku, izazivaju sumnju u to.

Da problem ne leži u smanjenoj potražnji za malinama na globalnom tržištu koji bi mogao dovesti do smanjenja cjena malina, ukazuje podatak iz analize Komisije. Naime, izvoz malina realizovan u prvih deset meseci 2017. dostigao je celokupan iznos izvoza u 2016. godini. Drugim rječima, problem se može sumirati ovako: pravila igre, odnosno raspodelu “kolača”, određuje faktor koji ima bolju pregovaračku poziciju na tržištu.

O potrebi za sumnjom u vjerodostojnost analize Komisije za zaštitu konkurencije navodi još jedan podatak iz same analize. Prema navodima društva “Altiva do.o.o” iz Beograda, koje je jedan od najvećih otkupljivača malina u Srbiji, razlika u otkupnoj i izvoznoj cjeni u 2017. godini rezultat je činjenice da se još uvijek isporučuju maline po ugovorima iz 2015. i 2016. godine.

U odnosu na tada ugovorene izvozne cjene, razlika u izvoznoj cjeni za ugovore iz berbe 2017. godine ide i do 0.87 evra ili 1,70 KM po kg. Međutim, prema podacima ministarstva poljoprivrede, razlika u izvoznoj cjeni u 2016. i 2017. godini je iznosila 0.40 eUra ili o,87 KM. Dakle, evidentno je da razlika u izvoznoj cjeni u 2016. i 2017. godini nije razlog koji bi mogao opravdati razliku od 100 dinara ILI 1,66 KM u otkupnoj cjeni maline između prošle i pretprošle godine. Disonantni podaci ministarstva poljoprivrede, carinske uprave i otkupljivača ukazuju da tržište jeste izloženo manipulacijama i špekulacijama, i to upravo najviše na štetu samih malinara.

Sistemi (ne)kontrole

Prema podacima carinske uprave Srbije, prošle godine uvezeno je 10.990 tona maline, odnosno duplo više nego 2016. godine. Najveći dio uvozne maline, većinom u smrznutom stanju (98%), dolazi iz BiH (75%), dok ostatak dolazi iz Bugarske, Crne Gore itd. Prosječna uvozna cjena malina iz BiH prošle godine je iznosila 1.53 eura ili 1,99 KM, dok su lokalni otkupljivači u Bosni kilogram maline kupovali po cjeni od 1.90 do 2.10 konvertibilne marke.

Iako malinari u Srbiji vide uvoz malina iz BiH kao opasnost za srpsko malinarstvo, analiza Komisije za zaštitu konkurencije je ustanovila da uvoz malina iz BiH ne stvara toliko zasićenje na tržištu da bi on predstavljao opasnost po srpske proizvođače.

Međutim, ono što u cjelom slučaju izaziva dodatnu zabrinutost, je to što u tržišnoj utakmici nema adekvatnih sistema kontrole prilikom samog otkupa. Odsustvo klasiranja, kontrole kvaliteta i zdravstvene ispravnosti maline ali i kontrole procesa otkupa u pogledu isticanja uslova otkupa i roka isplate su sistemske rupe koje stvaraju probleme i proizvođačima i izvoznicima.

Tako je u decembru prošle godine iz Mađarske vraćena cjela pošiljka malina iz Srbije zbog norovirusa. Nadalje, odsustvo klasiranja i kontrole kvaliteta takođe su doveli do toga da je prošle godine vraćeno 24 pošiljke, ili 360 tona smrznutih malina zbog prekomjerne koncentracije pesticida u plodu i zbog miješanja različitih sorti malina koje variraju u kvalitetu.

Naime, u Srbiji ne postoje regulacije koje određuju koju količinu pesticida proizvođač može kupiti, u skladu sa veličinom zasađenog zemljišta. Tako istu količinu pesticida može kupiti proizvođač koji ima nasad od pola hektara i proizvođač sa 5 hektara nasada. Zbog pada proizvodnje sorti vilamet i miker koje prednjače u kvalitetu, miješale su se u pošiljkama sa sortama polana i polka, koje su slabijeg kvaliteta i tako pomešane su slate u inostranstvo.

Ovi postupci narušili su imidž kvaliteta srpske maline i stvorile dozu nepoverenja kod stranih kupaca. Da bi se sprječili u budućnosti ovakvi slučajevi, potrebno je uvesti rigidan sistem kontrole u svim aspektima, od momenta branja pa do isporuke samog proizvoda. Bez kontrole i inspekcije, posljedice će snositi svi, od proizvođača do izvoznika, i na kraju same države koja riskira da jedan od najboljih srpskih izvoznih proizvoda potencijalno doživi krah i time našteti srpskoj ekonomiji.

Brz rast izvoza i drugi problemi

Izvoz malina je u periodu od 2010. godine do 2017. godine narastao za 4,5 puta, dosegnuvši pritom vrhunac od 110.000 tona, čime je Srbija postala najveći izvoznik maline na svjetu. Zbog potražnje, dobre otkupne cjene i brzog povrata uloženih sredstava, nasadi malina poslednjih nekoliko godina zasađuju se širom Srbije. Malina je prozvana “crvenim zlatom” i mnogim porodicama u ruralnim predelima omogućila je solidan izvor prihoda. Zbog eksplozije na tržištu, uzgoj malina počeo se percipirati kao prilika za povratak ljudi na selo, što je stvorilo ideje revitalizacije srpskog sela usljed konstantnog demografskog pada zbog loših socioekonomskih uslova u ruralnim sredinama.

Nakon svega navedenog, možemo se zapitati koja je uloga institucija, odnosno ministarstva poljoprivrede u slučaju problema malinara. Naime, malinari su tražili od ministra poljoprivrede, Branislava Nedimovića, da se u dogovoru sa “hladnjačarima” odredi jedinstvena otkupna cjena po kilogramu malina, kako bi proizvođači već na početku godine imali informaciju o tome da li im se proizvodnja uopšte isplati. Međutim, vapaji u pomoć pokazali su se kao pucanj u prazno. Dobro uhodana neoliberalna logika o tome kako cjenu maline određuje tržište i kako ministarstvo ne može da utiče na to, još se jednom pokazala kao nepropusna i otporna na socijalna pitanja.

Malinari pritom primjećuju kontradiktornost iste te logike, koja je s druge strane omogućila neometanu “kartelizaciju hladnjačara” što je proces dogovora između izrazito malog, oligopolnog, broja vlasnika hladnjača čije je udruživanje uzrokovalo nisku prošlogodišnju otkupnu cjenu. Pritom ističu da su vlasnici najvećih hladnjača tajkuni poput Miroslava Miškovića čiji je odnos s državom nešto bolji nego onaj malinara. Kao logično rješenje za malinare čini se formiranje zadruge. Na to poziva i ministar regionalnog razvoja Milan Krkobabić s novim programom razvoja zadruga. Tako bi malinari posredstvom zadruga mogli direktno da plasiraju svoje proizvode i da zaobiđu otkupljivače a samim tim i damping otkupne cjene maline. Jer, inače bi se “crveno zlato”, kako tepaju malini, ubuduće moglo pretvoriti u “plodove gnjeva”.