Kako je prošao moj put u Katar

Doha, kruna Katara
Autor: Davor Skeledžija

U Dohi sam bio kratko, kao i većina putnika. Stoga je i ova priča kratka, sa pokojom, nadam se, simpatičnom fotkom. Generalno stajalište „čestih putnika“ populacije (engl. „frequent flyer“), je da se u Dohi nema što raditi i vidjeti.

Stoga je ovaj kratki boravak u odličnom hotelu s četiri zvjezdice, financiran od strane Qatar Airwaysa – odlična stvar. U sklopu tzv. „stop over-a“, platili mi vizu, transfer do hotela i sve (vrhunske) obroke. Hvala.

„Česti putnici“ su bili u pravu, skoro ništa autentično, velike zgrade, ogromni automobili, bogati Arapi i siromašan ostatak svijeta koji radi za njih. Ipak, donosim Vam jednu lijepu istinitu priču o taksistu, Indijcu koji 10 mjeseci u godini radi u Dohi, a dva mjeseca provodi sa svojom obitelji u Indiji. U Indiji ga vjerno čekaju sin, kćer i supruga koja je domaćica i povremeno i šije.

Obišli smo zajedno nekoliko mjesta koja nisu luksuzni hoteli, u stvari, samo dva: Muzej islamske umjetnosti i Corniche – odlična šetnica uz ocean s palmama i sjajnim pogledom na futuristički centar grada s druge strane zaljeva. Ne smijem još zaboraviti „Souq Waqif“, u doslovnom prijevodu: “stojeći sajam“. Ugodan i topao splet malih uličica s malim dućanima punim začina, suvenira i rukotvorina.

Vratimo se našem simpatičnom taksistu, živi u unajmljenom četverosobnom stanu, s dvije kupaonice i kuhinjom. Nije sam, unutra ih je ni manje ni više, nego dvanaest, u svakoj sobi po troje. Ukupno ih stan košta cca 2250 maraka/mj, dakle, njegov mjesečni ceh iznosi nešto manje od 250 km. Mjesečno zaradi (pazi sad!) oko 2250 km, što i nije tako puno ako se uzmu u obzir ostali životni troškovi.

Sebe i svoju obitelj doživljava kao srednji sloj indijskih građana i nada se da će se za 2-3 godine se vratiti kući u Indiju, a po povratku bi sa svojom suprugom pokrenuo vlastiti krojački salon za žene. Dnevno vozi oko 10 sati, a radnici na zgradama rade po 8 sati, i to za neusporedivo manju plaću, manju od 1000 km. Osim toga, na zgradi se lakše pogine nego u taksiju, stoga je naš Indijac vrlo zadovoljan svojim poslom.

Stali smo i pored vrlo popularne glavne plaže u Dohi, a tamo ni pasa i to u nedjelju u podne. Budući da su u Dohi petak i subota neradni, nepostojanje života u nedjelju ima malo više smisla. To je kao da dođete na prazan Cvjetni trg u srijedu u podne, što je naravno nemoguće

Svjetsko prvenstvo u nogometu je za par godina, ali već sad se vide promjene. Strani radnici dodatno ginu na gradilištima, gradi se metro, novi hoteli, stadion i ostala infrastruktura. FIFA (ili tko već) im je čak zaprijetila da će im oduzet titulu grada domaćina, ukoliko se malo ne „zbroje“ s ljudskim žrtvama.

Iako se gornji osvrt možda ne čini „najpozitivniji“, malena Doha mi se svidjela. Zaljev s palmama, pogledom na ocean i futurističke nebodere sjajni su za vožnju biciklom i trčanje. Titulu Dohe kao jednog od najsigurnijih gradova svijeta sam uspješno testirao u pola noći na mračnom parkiralištu punom tamnoputih žitelja. Trenutno sam u avionu za Nairobi…. Sigurnost je ionako precijenjena….

P.S. Igla u Dohi

Prvi puta sam nosio inzulinsku pumpu, pa tako i prelazio granicu s njom. Odgovorni na aerodromu su znali što je to i nikome nije padalo na pamet da mi ju pokuša skinuti, a mali CGMS senzor za mjerenje glukoze nisu ni primijetili. U hotelu sam stalno imao na raspolaganju švedski stol, što je bio rizik za loše GUK-ove. No, budući da jedem malo ugljikohidrata (čitaj šećera); riba, meso i povrće su rezultirali lijepom ravnom crtom na CGMS grafu inzulinske pumpe

Savjeti za kupovinu mobilni telefona u Dohi: jeftino legalno i sigurno .

Dobro došli