Ispovijed samoj sebi

0
84

Bijaše zima, topla, nesvakidašnja.

U divno januarsko zimsko predvečerje prebacila je bijeli šal preko svoga ramena.

Tu je bila slobodna. Nije željela ni o čemu razmišljati.

Kupala se u nijansama raskošnih boja koje su krasile nebo.

Odmakla se od prozora kuće koja se nalazila daleko od grada i njegove užurbane buke. Uživala je u čarobnoj seoskoj idili.

Mir ju je uljuljkao. Izgledala je prekrasno u plavim farmerkama i bijeloj svilenoj majici. Pogledala se.

“Bože dragi, moja ljepota mi ništa nije donijela, osim bola.” – prošaputala je tiho.

Potom se ogrnula toplim bijelim ogrtačem, želeći se skriti i od same sebe.

Odagnala je misli na tren i rekla: “Lijepo mi je.” Naslonila se na pletenu stolicu.

Crna kosa padala joj je po ramenima i licu.

Zatvorila je oči u želji da taj tren bude samo njen. “Želim li istinski da budem sama?

Da, želim!” – odgovorila je hitro da prekine daljnji tok svojih misli i nastavila: “Tako sam odlučila.

Niko mi nije potreban da bih se osjećala lijepo.

Ali opet, možda!” Misli su joj prekinute pucketanjem vatre u kaminu.

“Bože, kako je lijepo!” – pomislila je u sebi.

Gledala je u štafelaj sa platnom.

Nije imala želje bilo šta da radi jer se plašila da prekine tu idilu.

Njenu idilu, samo njenu. Već ju je san obuzimao.

Želja da zaviri u onaj dio sebe koji želi da zametne bila je veoma jaka.

Rekla je: “Ne! Ne počinji.

Ne prisjećaj se, sudbina je to.

Ne prisjećaj se!

Danas nemoj misliti o onome što te boli.” Zanijemila je ponovo, a jedna joj se suza otela neočekivano.

“Ne, neću više plakati. Ne želim. Obećala si sebi.

Tako je moralo biti. O, Bože moj!

Zar ovu bol mogu izbjeći i suze zaustaviti.

Ta prokleta želja u meni.

Ta moja želja da budem voljena.” – mislila je u sebi, a suzu nije brisala.

Ustala je. “Možda ako malo prošetam ove će misli iščeznuti.

Možda nestane ono šta me iznova boli. Sad mi je lijepo.

Ne želim da kvarim ove sitne trenutke sreće.

Ne muči se više. Hoćeš li izbjeći tugu ako bježiš?

Hoćeš li izbrisati sjećanja ako ih potiskuješ?

Hoće li manje boljeti ako na lice staviš malo boje?

Hoće li želja nestati ako se odmaknem?

Čija je patnja nestala oproštajem?

Čije su rane zarasle vremenom?

Vrijeme čini da u nama sazrije sve.

I tuga, i bol, i želja, i sjeta.

Hej, djevočice u liku zrele žene, ustani i odmakni se od svojih snova!

O sanjaru neumorni, može li išta tvoje snove poljuljati, tvoje želje zametnuti, tvoj bol izbrisati kad ih hraniš svakim danom iznova!?” – razgovarala je sama sa sobom jer joj je to olakšavalo njeno stanje.

Prišla je bliže vatri. “Ovo je tvoje.

Ovo je tvoj tren.

Ko sam ja, Bože moj?

Ti me prosvijetli i pomozi.” – uvjeravala se i ohrabrivala sama sebe.

Obgrlila je snažno samu sebe stiskajući jako.

“Ništa više ne želim. Ono o čemu ti sanjaš ne postoji.

Zašto je život morao biti tako surov?

Morao je.

Tako je trebalo da bude.

Sjeti se da su te svaki dan ubijali da si zaboravila ko si.

Sjećanja si vratila nakon toliko godina, oživjela si svoju ruku, svoje srce.

Barem si ponos sačuvala, onaj prkos Bosanke.

Da, jaka sam pred svima.

Da, mogu ustati.

O Bože Svevišnji, Ti si svjedok mojih slabosti, moje krhkosti.

Ja sam povjetarac u ovom olujnom svijetu.

Zar je život stao?!

Zar nisam zaslužila taj topli zagrljaj ispunjen ljubavlju?!

Haman da nisi kad i ti znaš da u tebi ima onaj drugi dio koji pometnju izaziva.” – tješila je samu sebe i olakšavala kroz svoje ispovijedanje.

Gušila se u suzama.

Nastavila je: “Uvijek vide taj drugi dio.

Ta prokleta strast.

I to sam ja, i onaj povjetarac topli, nježni, jesenji koji traži, a ne nalazi.

Niko ne vidi taj povjetarac.

Svako vidi onu drugu stranu, strast.” Nije mogla zaustaviti suze, jauk ucviljene žene.

Ohrabrivala se i snažila riječima: “Obećala sam da neću plakati, ali bar pred sobom mogu biti onakva kakva jesam; odlučna i bez straha da ću biti povrijeđena.
Ovo sam ja.

Da.

Sakrij se djevojčice.

Ne izlazi više molim te!

Vrijeme je da postaneš žena, snažna i odvažna.

Zaboravi trenutke kad si se mjesecu smiješila u nadi da niko neće osjetiti ljubav kao ti. Suoči se sa stvarnošću.

Moraš i možeš!

” Bila je odlučna i samoj sebi glasno rekla: “Ne! Ne gledam više ni u mjesec ni u ljude. Sakrij od sebe i od svijeta obje; ženu i djevojčicu.

O, ti rijetka, koja si voljena da li znaš kako je kad te slome, kad ti srce zgaze, razgaze?!

Ti ustaneš, a oni to ponovo učine…
Ne!

Ne!

Neeeee!

Takve bol ne dotiče.

Za portal www.pravisavjeti.info piše : Admir Muhić

MOJA MOLITVA

Tvoja tuga ne dira,
Jauk im ne odzvanja.
Nema u njima sažaljenja
Niti ljubavi i žaljenja.

O Bože moj,
Neka izađe moja tuga,
Neka izađe ovaj jad i jauk
Da nisam bila voljena nikada.
Nema onog ko jauk čuje i razumije,
Bože moj, osim Tebe.
Samo tebi je važno.

Bože moj,
Pred tobom plačem.
Stani pred sebe
I isplači svaku suzu.
Neka nikada više ne dođe ovaj nož
Da mi se zabada
U srce po hiljadu puta.

Fotografija korisnika/ce Admir Muhić. Za portal www.pravisavjeti.info piše : Admir Muhić

OSTAVITI ODGOVOR