Intervju – Mehmed Đedović, književnik: Pisac piše dok ga zemlja ne pokrije

Razgovarao Mehmed Pargan

Književnik Mehmed Đedović nametnuo se na književnoj sceni Bosne i Hercegovine u posljednje dvije decenije kao jedan od najplodnijih književnih stvaralaca.

Autor je brojnih romana, knjiga priča i knjiga poezije.

Jedan je od najnagrađivanijih autora nove generacije.

Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Živi u Kalesiji.

Za portal podrinje.online govori o svom književnom putu, nagradi za najbolji roman Društva pisaca, o Drini i motivima koji ispunjavaju njegovu književnost.

PO: Poštovani gospodine Đedoviću, ovaj razgovor vodimo u povodu značajne nagrade koju ste nedavno dobili od Društva pisaca Bosne i Hercegovine za roman „Legionar“. Iskrene čestitke od portala PodrinjeOnline! Po čemu je ova knjiga posebna?
Mehmed Đedović: Čitaoci su odlično prihvatili roman “Legionar”

Raduje me svaki kontakt sa čitaocima i sa ljudima od knjige. Hvala na čestitkama. Iskreno se nadam da će nagrade koje je roman „Legionar“ dobio, skrenuti pažnju na knjigu, jer meni je to puno bitnije od pažnje koju, eventualno dobija pisac.
Legionar je, u najkraćem roman o ljudima i neljudima, u svakom vremenu i različitim historijskim konteksima.

Godinama me je golicala tema koju sam u „Legionaru“ ispisao, ali je valjda trebalo načekati momenat da sve to dovoljno sazrije i da postane romanom. Nagrade govore da sam uspio u svom naumu i da je roman dobar. Ja sam od onih pisaca koji se trude da se potpuno prebace u vrijeme o kojem pišu, da uhvate detalj, markiraju i oslikaju karakterne likove, da ne slikaju crno-bijelo, jer život nas uči da to počesto baš i nije tako.

Izvor : www.podrinje.online
Čitaoci su odlično prihvatili roman, njihova reakcija je tamam onakva kakvu sam očekivao i ta knjiga se čita i čitat će se, iskreno se nadam još dosta dugo.
PO: Šta nosi sa sobom taj poziv, ta profesija, odnosno usud – biti književnik u Bosni i Hercegovini u 21. stoljeću?
Čovjek oko sebe prepoznaje ono što nosi u sebi. Kada hladne glave analiziramo sami sebe vidimo da smo u životu mogli raditi i nešto drugo, ali je krenulo tim putem kojim jeste. U četerdesetim ste već lijepo naslikana slika na Božijem platnu, izgradili ste svoj put, i skicirali glavninu onoga što jeste. Pisac je pisac po vlastitoj odluci, nešto malo talenta i puno rada i upornosti. Mene nikad ne umori želja za pričanjem priča, ali mi je bitno da svaka ta priča bude drugačija, efektivna, snažna.
Nije baš neka sreća biti piscem u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko ste dobar i uspješan u tome što radite, a još je manja sreća kada živite u relativno maloj sredini, mada to, ima i svojih prednosti. Valja biti spreman na sve izazove, podnijeti ih stojeći, na činjenicu da ljudi malo čitaju, da je knjiga postala nebitna, skrajnuta, i da pisci ne spadaju u one koji nekoga posebno interesuju.
Kada krenete tim putem i ne razmišljate o posljedicama. Radite to što radite i idete dalje; jedna knjiga će biti uspješna, nagrađena, o njoj će se govoriti, druga će možda proći neprimjećeno, no šta je tu je…
Pisac piše dok ga zemlja ne pokrije i ja se ne namjeravam mijenjati i biti nešto što nisam, šta košta da košta…

PO: Jedan pisac ne može postojati ako nema svoje čitaoce. Ko su Vaši čitaoci? Kako se čitaoci steknu, a kako izgube?
Mogli bismo isto tako pitati kako se postaje, a kako ostaje piscem. Pisac ne razmišlja o tome, ne smije razmišljati. Radiš to što radiš i ideš dalje. Zanimljivo je da je kod nas, u Bosni dosta onih koji su objavili knjigu, a sve manje onih koji su nešto pročitali. Dobar pisac čita, uči, nikada nije zadovoljan u toj mjeri da ne može bolje, a dobar čitalac bira knjige koje mu odgovaraju.

Izvor : www.podrinje.online

Ne treba se ni mučiti knjigama koje vas gnjave. Vremena se mijenjaju, ni ljudi nisu isti, nije ista generacija čitalaca, ne razmišljaju na jednak način, sve se promijenilo i mijenja se i dalje, pa i knjiga, a isto tako i pisci. Knjiga nalazi čitaoce, ali ih isto tako knjiga i gubi. Pisac tu dođe kao neki sporedni lik, bitna je knjiga, a godine rada i dobre knjige formiraju čitaoce koji idu za tom knjigom.
PO: Vi pripadate novoj generaciji književnika koja na području sjeveroistočne Bosne baštni tradiciju pripovijedanja koju su svojevremeno ovdje razvijali i čuvali: Derviš Sušić, Marko Marković, Meša Selimović… Da li su savremeni pisci uspjeli dostići nivo očekivanja čitalaca koji su decenijama navikli da sa ovoga prostora, gdje se osjeti miris Drine, uvijek dolaze dobra i vrijedna djela?
U jednom momentu sam mislio da nije moguće dostići generaciju pripovjedača kakvi su bili Ćamil Sijarić, Branko Ćopić, veliki i neprevaziđeni Derviš Sušić, i mislim to i danas. Pogrešno je porediti se sa Sušićem ili nekim drugim, jer pisci su autentični i neponovljivi na svoj način. Danas mi se čini da u ovom dijelu Bosne imamo dobre, interesantne, čitljive pisce čije knjige će trajati.

Ne prođe godina a da na ovaj kanton ne dođe neka od velikih nagrada, u ruke pisca koji ovdje stvara i živi. Svako od nas ima svoj put, svoje knjige, priča priče na svoj način, i tek kad više ne bude bilo moguće popraviti, ispričati novu priču, kad se korice zatvore, tek tada će analiza onoga što smo učinili biti potpuna; sve dotle na nama je da radimo i ne poredimo se ni sa kim, a naročito sa veličinama kakve su Meša i Derviš.
Voda teče, mi smo dobili svoj komad vremena i na nama je kako ćemo ga iskoristiti. Budemo li čekali bolja vremena da pišemo knjige, snimamo filmove i slikamo, bojim se da ih nikada nećemo dočekati.
PO: Pisac je uvijek nevidljivim nitima vezan za prostor na kojem piše. Za tle sa koga je nikao. Malo je pisaca danas, a i općenito u našoj književnosti, koji su svoje teme i motive nalazili upravo u svom okruženju, u svojoj mahali, susjedstvu, u svome sjećanju, kao što ste to vi radili.

Da li je to možda recept za čitanost djela koja pišete?
Obzirom da ja puno čitam, da volim zaviriti iza zavjese, da mi nije mrsko otkrivati i obilaziti stare tvrđave, kule, bauljati po planinama, razgovarati sa ljudima, i opet dosta čitati, vjerujem da kao rezultat tih interesa nastaju priče koje pričamo. Nema lokalne priče, ima način na koji ju je pisac ispričao. Ja sam u svojoj literarturi vezan i za Drinu i za Dunav, za Drinu možda više, za ljude i događaje, za prošlost, sadašnjost i budućnost.

Jedna posebna dimenzija mog pisanja je i radoznalost po pitanju onoga što ne vidimo i ne čujemo, tajni koje se nalaze između neba i zemlje a čovjeku nije dato da ih pojmi. Volim vjerovati da je život malo veće čudo nego što smo mi to u stanju shvatiti, i da se ta valika i mala čuda svakodnevno događaju, ali mi to ne vidimo jer smo zabavljeni sobom i svojim problemima. Čitam i Pola Ostera i Derviša Sušića, Džulijana Barnsa i Sijarića, domaće i pisce u okruženju, crnu hroniku i recepte za kolače, pisci su sveznalice i moraju poznavati materiju o kojoj pričaju.

Izvor : www.podrinje.online
PO: Nesumljivo, vi ste jedan od najplodnijih zavičajnih pisaca, ali i pisaca svoje generacije općenito. U Kalesiji je u zadnjoj deceniji izrasla grupa novih autora, koja je za sebe vezala povjerenje pisaca i čitalaca iz cijele zemlje, tako da je bilo logično i očekivano da ovaj grad postane centar zavičajne priče. Poznato je da se ovdje dodjeljuje godišnja nagrada za zavičajnu priču. Naravno, spomenut ću Fahrudina Sinanovića, Fajku Kadrića i Azira Šabića, kao pisce koji su uz Vas dali značajan doprinos razvoju zavičajne priče. Vaša djela su stavila zavičaj u središte pažnje, kao svoj metafizički okvir, tragajući za svojim, bosanskim Macondom. Šta je bilo presudno da se zavičajna priča razvija baš ovdje?
Poštujem rad i smatram da se samo na takav način može nešto i postići, bilo čime da se bavite. Pisanje je kontinuitet stvaranja, nastajanja, rasta. Ako napišete knjigu svakih deset godina teško da ćete u njoj moći osjetiti napredak pisca. Pisac treba da stvara i radi, da piše i briše, objavljuje tek kada je zadovoljan sa onim što je uradio.
Priča je priča, ona ne poznaje lokalno, ona je dobra ili loša, ponekad i osrednja. Svaki pisac je autentičan na svoj način, a pisce jedne zemlje čine svi njeni zapisivači, dobri, osrednji, oni koji rastu, uče i oni koji su već izgrađeni.

Bitno je da se možemo naslanjati jedni na druge, savjetovati, razgovarati o pročitanom, pitati za savjete. Ne iznenađuje pojava nove generacije ljudi koji pišu, to je odlično i može da porodi samo dobre knjige. Unatoč svoj našoj kuknjavi da se malo čita, što je tačno, ipak se pojave sjajne knjige vrijedne vremena i čitanja.
Možemo mi priču imenovati kako god nam drago, pa i zavičajnom, ali nije dobro ako zavičajnu priču smatramo manje vrijednom i slabijom od nekih drugih, na kraju, kada malo pažljivije analizirate književnost, zar svaka priča na neki način nije zavičajna…

Izvor : www.podrinje.online
PO: Kada čujete riječ Drina, kakve su Vaše asocijacije, emocije, misli?
Drina je u mom književnom svijetu vrlo bitna, bila i ostala, kako vrijeme prolazi sve je bitnija.

Svoj prvi roman koji sam napisao kao srednjoškolac, u svesci širokih linija govori o Drini i Starom gradu na Kuli.

Ona je u mojim pjesmama, mojim pričama i romanima.

Ima jedan tekst sa kojim se hrvem godinama i za koji još nisam siguran hoće li ikada biti završen, i u njemu je Drina.

Drina je moja koliko i Vaša, i Udrč, i Perin, i stari grad Teočak, i Vlasenica…

Sve su to i puno više od toga slike koje prolaze kroz moje tekstove, i to će tako biti i u buduće…

 

Za portal www.pravisavjeti.info pripremio : Mehmed Pargan

OSTAVITI ODGOVOR