Šta je poklon u biti?

Ko je njegovo značenje?

Zbog čega oni uopće postoje?

Zašto moram nekom kupiti jorgan na naselje, ako je on meni donio za istu stvar, dvije deke ambasadorke?

Bio je to 15 februar, 3 dana pred moj, kako izgleda, konačni put ka krajnoj životnoj destinaciji.

Dobio sam na poklon,koji ce nakon 18 godina dobro doci na planinarenju u Jackson Hole, državi Wyoming.

Nakon skoro pet godina zivota u zemlji reda i discipline, došlo je vrijeme napustiti Njemacku.

Dajtonski nesporazum je potpisan, kapitulacije, sukoba, velike usluge tadasnjim Palama, pred pad Banja Luke i njihove genocidne tvorevine, njemačka vlada je donijela odluku da svih 500.000 izbjeglica iz BiH koji su spasili glavu u Njemačkoj, moraju natrag u svoju domovinu, ili čak u neku treću zemlju koja će ih primiti.
Odlučili smo se za odlazak u USA.

Zašto se nisam vratio u svoju domovinu, pitanje je koje je neko tada, a vjerujem i danas postavio?

Iskreno, postojala je velika antipatija prema nama u BiH, prema svima nama koji smo izvukli svoje guzice i nismo osjetili rata niti malo.

Bar tako se živjelo tada, a i danas u nekom ubjeđenju.

Moj majstor, manager i povrh svega, na kraju veliki prijatelj Marcus i njegova supruga Giesela, su nam ponudili da živimo kod njih, sve dok odluka o letu ka USA ne postane zvanična.
Pred zakazanu oproštajnu zabavu, u njihovijh vili, Marcus je, neobično za njega, kasnio.

Došao je nakon sto je većina gostiju već uveliko bila pod utjecajem dobrog Heffe Weizen piva, iz lokalne Heubach pivare.

U ruci je nosio poklon, umotan u obični bijeli papir.

Rekao mi je, “Moj dobri prijatelju Amire, izvoli ovaj poklon koji će ti uvijek dobro doći.”

Polako otvarajuci kutiju, prepoznao sam poznatu marku, Swiss Messer.

Dobio sam svemoguću čakiju, poznati švicarski nož.

Onaj nož koji skoro sve može, osim da te vozi kao auto.

I to ne samo da nisam očekivao bilo kakav poklon, nego je još i ugravirao moje ime na njemu.

Kao tipicnom bosancu i hercegovcu, odmah mi je pala na um šala.

Sjetio sam se igre koju smo se igrali kao djeca u Đurinom parku: Hajduka.

Ne, ne možete je naći na PS4 ili XBox 360.

TO je igra gdje stavljate oštricu čakije od šake, preko zgloba, lakta, ramena, brade, usne, nosa i čela, baca se prema zemlji i svaki puta kada padne u zemlju, mora da se zabode.

Ako se ne zabode, sljedeći je na redu, a onaj sto je fulio, ide od početka.

Pobjednik dobije ime: Hajduk.

Vjerujem, a i znam, da danas u eri mobilnih telefona, iPads, skupih slušalica, te mnogo ostalog mondenog, sto je u stvari vise natjecanje ko će kome donijeti veći poklon, te tako dokazati svoju prijateljsku alijansu sa tom osobom.

Neko se vjerovatno smije i kaže u sebi dok ovo čita, Čuj dobio čakiju za poklon.

Hebo ga švabo u g,,,,u. Nije to kao onaj vic, Na ciganskom vjenčanju kupio kum kompletnu spavaću sobu.

Gosti šute, tajac…U tom će kumova žena tiho šapnuti osobi sa mikrofonom, reci i bombonjeru dajemo uz spavaću sobu.

Kada je rekao, I bombonjeru su dali na poklon!-cijelom dvoranom je odjeknuo aplauz.

Ami Bosna Blog